Putovanje u Jordan

Službeni putevi se kod ljudi iz mog okruženja odvijaju u Ugljeviku, Foči, Sarajevu ili u Gradišci. Meni je ponuđeno poslovno putovanje u Jordan. U Aqabu, jedan od najljepših svjetskih centara za ronjenje (nemam ja veze sa ronjenjem, čak i ne plivam, vodu ne razumijem, koristim je za piće i pranje isključivo. Ali ljepotu razumijem). Usred Ramazana. Mjesto koje stoji na tromeđi, četveromeđi. Između Egipta, Saudijske Arabije i Izraela. Da, Izraela. Eilat (Izrael) je udaljen od Aqabe 3-4km, vazdušnom linijom.

U Šangi La može živjeti svako ko savlada potrebu da traži Raj na drugom mjestu..

Pa ja vjerovatno sanjam. Baš ja, baš meni. Čovjeku koji putuje, kojem se svaki dan godišnjeg odmora svodi na putovanja. Idem na službeno putovanje u Jordan. Pored toga, ne moram da se brinem o troškovima niti o slobodnim danima. Pa to je službeni put. Dobijaš slobodne dane za to. Svi troškovi su plaćeni.

Tebi se više ne dešavaju dobre stvari. Ti kontrolišeš stvari, čovječe.

Prijatelj

Dude (Jordanski cimer, lat. jordanus cimerius) i ja smo započeli putovanje iz Banjaluke. Drama na aerodromu u Mahovljanima bi mogla da se smjesti u jednu posebnu priču. Letimo iz Banjaluke za Beograd, za početak. Uvijek sam se pitao leti li ikad iko tim avionom. Vjerovatno vlada RS – a plaća nekim ljudima da lete svaki drugi dan u Beograd, da bi se prikazalo kako taj aerodrom i linija imaju smisla. Zanimaju me ljudi koji lete tim avionom. Čime se bave, ko su, koje su njihove strasti, nadanja, kakvi su im hobiji, kako razmišljaju!? Sigurno su zanimljivi ljudi.

Sletjeli smo usred pustinje u 4 sata izjutra, nakon presjedanja u Beogradu i Istanbulu. Temperatura je 36 stepeni.  Pakao. U tom trenutku nismo znali apsolutno ništa. Ni gdje trebamo, kada, kako, s kim. Ništa. Samo znamo u koji hotel trebamo doći. Dok sam ja otišao po kofere, Dude se već upustio u razgovor sa brkatim Arapinom. Čovjek drži tablu sa našim prezimenima. Naš lični vozač, Abubrahim. Imamo vozača. How cool is that!?

Nerealno. Dude, neki Abubrahim i ja se vozimo usred neke pustinje, u 4 sata izjutra, u džipu, službenom vozilu nekog Centra Izvrsnosti u nekom Jordanu. Bizarno. Abubrahim ne govori engleski. Uzima telefon, razgovara s nekim i predaje ga meni. S druge strane je Hasan, direktor centra u kojem imamo obuku. Dude i ja smo odlučili da naziv tog centra prevedemo kao Centar Izvrsnosti. Šta nas boli uvo. Hasan mi je poželio dobrodošlicu i rekao mi da ne brinem ni o čemu, sve je sređeno i organizovano. Vozač će Vas sada odvesti i smjestiti u hotel, a potom i doći po Vas kada se osvježite i naspavate. Mister Šajinović. Hm.

 

Trening

Nakon relativno napornog treninga svaki dan je ostajalo dovoljno vremena za obilazak tog neobičnog mjesta.

Svaki dan Abubrahim dolazi po nas, a zatim idemo po trenera Zakarija i s njim se zapućujemo u Centar Izvrsnosti. Zakarije je Tunižanin i kao i svaki poslovni čovjek iz tog dijela svijeta, ima više pasoša. Jedan mu je potreban za putovanja u Izrael, a drugi za ostatak (arapskog) svijeta. Ukoliko u svom pasošu imate pečat neke od većine arapskih zemalja, ulazak u Izrael vam neće biti omogućen. I obrnuto. Oni taj pečat smatraju škrabotinom, a vaš pasoš nevalidnim dokumentom. Tačka. Zakarije posjeduje i treći, poseban pasoš, pasoš Ujedinjenih Nacija, organizacije za koju radi i koja plaća i organizuje našu obuku.

Svaki dan u automobilu Abubrahim i Zakarije razgovaraju na arapskom. Slušajući njih dvojicu, ustanovio sam da ukoliko se čovjek dovoljno opusti, može sasvim solidno da priča arapski, iako ga nikada ranije nije koristio. Nevjerovatno. Gledam u Dude – a i kontam: Hajmo samo početi pričati, sigurno će nas razumjeti. Šta nas boli uvo. Hajmo toliko izbudaliti sada. Ašikma gaštikma aškulaškil škilašma. Eto, tačno tako zvuči arapski. Nije teško. Dude nije bio toliko otvoren za tu ideju. Nisam ni ja, priznajem. Ali sigurno bismo time izvojevali najveću pobjedu u istoriji čovječanstva. Zamišljam njih dvojicu kako prekidaju razgovor, okreću se i blijedo nas gledaju, u nevjerici.

Zašto nisam taj prekul lik, zašto!?

Iz Aqabe se jasno vidi Eilat, Izrael. Blizu je, osjećam ga, vidim ga. Želja da vidim tu zemlju je ogromna, prejaka. Već prvi dan sam raspitao kod Hasana, direktora Centra Izvrsnosti, tog fenomenalnog, starijeg, kul lika oko detalja za odlazak u Izrael. Obećao je da će provjeriti. Sutradan mi je rekao da je moguće preći granicu (ta granica se svako malo zatvara), da je radno vrijeme graničnog prelaza do 20h, ali da se ne preporučuje prelazak. Tih dana su iz Gaze raketirali Izrael, pa i Eilat. Jednu noć sam ostao budan do kasno u hotelskoj sobi i uspio da čujem raketiranje susjednog Eilata. Danju je mirno.

Pokušaj

Ma idem, ne zanima me. Negdje sam pročitao da nam ne treba viza za ulazak. Preblizu je Izrael, da barem ne pokušam da uđem. Nemam pojma šta radim, mozak sam ugasio i samo idem. Izlazak iz obe zemlje se mora platiti. Jedan dan, dok je Dude kulirao na bazenu u hotelu i čitao Odinovo dete, ja sam otišao. Sjeo sam u taksi, objasnio taksisti šta želim od njega, stavio slušalice i pustio muziku.

Pakleno je vruće. Slušam Trkuljino prizivanje kiše. Jedan daleki, stari i mali narod, narod kojem pripadam u ovakvim situacijama je pjesmom i igrom prizivao kišu. Nevjerovatan je osjećaj slušati to i voziti se kroz jordansku pustinju.

Daj Bože daj sitnu rosu
Na ovoj polje berićetno
Hej dodole, Mili Bože
Daj Bože daj, sitnu rosu

Prošao sam nekoliko vojničkih čekpointa i došao na izlaz iz Jordana. Uredno sam platio izlaznu taksu i uputio se ka Izraelu. Kontrola na granici je potrajala, vremena je ostalo jako malo. Granica se zatvara u 20h. Tada sam shvatio da ću na ulasku u Izrael čekati mnogo više nego na izlasku iz Jordana i da neću stići provesti ni 15 minuta u Eilatu, do 20h. Napetost je ogromna na toj granici. Odlučio sam da se vratim i pokušam drugi dan.

Vratio sam se istim putem kojim sam izašao iz Jordana, putem koji je namijenjen isključivo za izlaz iz Jordana, što je zbunilo jordanske vojnike koji su se stvorili i počeli da galame, sa heklerima uperenim u mene, spremnim za korištenje. Aškilaškila aškil, povikaše. Pokušao sam na engleskom da im objasnim situaciju. Prišao je menadžer taksista koji se tu našao i preveo im na arapski moju priču. Smirili su se nekako i pustili me da izađem.

Jebote, koji vam je, iskulirajte.

U ovom dijelu svijeta život zaista ne vrijedi ništa. Neko može da te ubije čisto onako, nije to neki big deal. Sa ovim ljudima na Bliskom istoku se ne zajebavaš. Boli njih uvo za ljudska prava, međunarodno pravo, avanturizam, želju.. Dovoljno je samo da kažu da si predstavljao potencijalnu prijetnju.

Isti taj taksista me vratio u Aqabu. Iskoristio je moj trenutno nezavidan položaj i nizak nivo energije i naplatio mi više nego što je prihvatljivo. Nevažno. Nisam uspio. Mrzim taj osjećaj više od svega. Ali ima još dana, ući ću. Još uvijek nemam srpski pasoš, ali kako sam skapirao, od nedavno mogu i sa bosanskim ući.

Jedan od narednih dana, Dude i ja smo zajedno pokušali da uđemo. Uspješno smo izašli iz Jordana, platili izlaznu taksu i došli na ulaz u Izrael. Izraelski dio graničnog prelaza je sušta suprotnost jordanskom. Raskoš, bogatstvo, palme. Svi službenici na graničnom prelazu su zapravo jako atraktivne, mlade i do zuba naoružane djevojke. Hm, novi fetiš na pomolu!? Za razliku od Jordanaca, savršeno koriste engleski jezik. Nakon duže kontrole, jedna od njih nam je rekla da ipak ne možemo ući u Obećanu zemlju bez vize i da se moramo vratiti. Damn. Potrošio sam na ta dva pokušaja mnogo novca. I nisam uspio. No dobro, i Mojsije ju je samo vidio izdaleka.

Ramazan

Dude i ja smo postili ramazanski post. Većinu vremena. Prije svega, iz poštovanja, praktičnih i sigurnosnih razloga, a potom i jer smo htjeli da probamo. Radoznalost. Beskrajno je teško. 55 stepeni je. Nismo neki veliki Srbi, Pravoslavci, ali definitivno nismo ni Muslimani. Tokom cijelog dana, sve do Iftara, koji pada oko 20h ništa se ne smije konzumirati. Ta pravila se ovdje shvataju veoma ozbiljno. Muslimani koji na javnom mjestu konzumiraju vodu, cigarete, hranu, štagod, bivaju privedeni, uhapšeni. Hrišćani, kojih ima nekih 15% su dužni da plate izuzetno visoku novčanu kaznu, a mi turisti bivamo usmeno opomenuti od strane policije.

U par navrata sam viđao ljude ispod mosta ili na nekom drugom skrivenom mjestu kako piju. Ne alkohol. Vodu. Ulice su puste, ljudi hiberniraju kod kuće. Tokom Ramazana postoji drukčije, prihvatljivije radno vrijeme. Meni je neshvatljivo da je uopšte moguće voditi život na tako paklenim vrućinama. Put od hotela do plaže traje 3 minute i to je sasvim dovoljno da koža na golim nogama počne da vam gori.

Nakon Iftara dešava se nevjerovatna stvar. Čitav grad apsolutno poludi. LJudi jašu kamile po gradu, svi su na ulici, galame, jedu, goste se, piju koktele, puše šišu… I sve to bez kapi alkohola. Nevjerovatno je vidjeti da se ogroman broj ljudi toliko zabavlja, bez alkohola. Tamo odakle ja dolazim, bilo koja društvena aktivnost je gotovo nezamisliva bez alkohola.

Wadi Rum

Žene su potpuno zamotane. Vide im se samo oči. Čak se kupaju u hidžabu. Zapamtio sam prizor Jordanca koji je doveo ženu i djecu na gradsku plažu. I konja. Žena se kupa u svojim haljinama i hidžabu, djeca skakuću oko njih, a on kupa svoga konja vrana u Crvenom moru. Jedan od onih prizora koje zapamtiš.

Ukoliko vide djevojku oskudno odjevenu (šorc, suknja iznad koljena ili gola ramena), Jordanci će početi da joj dobacuju i pogrdno komentarišu. Posebno tokom Ramazana.

Tek pokoja golišava turistkinja prođe. Činjenica da smo u Jordanu nam daje potpunu slobodu da pričamo šta i kako želimo. Između ostalog i da glasno komentarišemo pokoju zgodnu i golišavu djevojku.

U kratkom nizu djevojaka koje smo komentarisali pojavila se i atraktivna plavuša. Prošla je kraj nas i nakon par minuta se vratila istim putem. I u povratku smo je takođe prokomentarisali, da bi ona zastala i obratila nam se na čistom srpskom. To se uvijek dešava. Uvijek se pojavi neko ko te razumije. Ne, nije mi neprijatno, dobro izgleda. Upoznali smo se, popričali. Rekla nam je da ih ima 30-ak iz Srbije i da im se pridružimo sutra. Tako je i bilo. Došli smo do njihovog hotela i upoznali neke od njih, kao i njihovog vodiča, izvjesnog Srđana iz KonTiki agencije. Sjajan lik. Putovao je u oko 200 zemalja. Mudar, premazan hiljadom boja, zabavan i duhovit. Rekao je da će nas za istu cijenu kao i ostale turiste povesti u Crvenu pustinju (Wadi Rum) sutra. Savršeno.

Crvena pustinja Wadi Rum, poznata i kao Dolina mjeseca je zbog prisustva željezovog oksida zaista crvena. U cijeloj pustinji postoji veoma malo drveća i tek pokoja životinja. Ipak, i danas je naseljena beduinskim plemenima – ljudi i danas žive usred pustinje. U njoj su snimani i filmovi Lawrence of Arabia i Red Planet.

Pivo

Iako smo danima tražili pivo i stekli utisak da je u cijelom Jordanu nemoguće naći flašu tog božanskog napitka, vodič Srđan nam je rekao da je moguće popiti pivo u Aqabi na jednom skrivenom mjestu i otkrio nam tajnu dolaska do tog mjesta. Srbi znaju odgovore na sva važna pitanja.

Britanski pub. Oaza zapadnjačkog načina života. Usred Aqabe. Rokenrol, pečeno meso, svinjetina, krompir i alkohol. Popili smo po 3 piva za po 5,5 jordanskih dinara. To dođe oko 6 eura. Dakle, 18 eura. Dakle, 35 maraka. 35×2=70. Dakle, 70 maraka. Za 6 piva.

Cijene su jako visoke. Posebno cijene onih stvari koje se tiču turista. Taksi do Petre je 60 eura. Ulaz u samu Petru je 50. Izlet od par sati u Wadi Rum je 60. Pivo i cigarete takođe koštaju jako puno, kao i hrana u restoranima. Od same pomisli na cijenu avionske karte, zaboli me i glava i duša. Putovanje u Jordan sigurno ne bih mogao da si priuštim. Tu je već moja srećna zvijezda umiješala svoje prste. I Ujedinjene Nacije.

Galamimo na srpskom, niko nas ne razumije. Popilo se već. Taman kada smo krenuli, prišla nam je djevojka i na čistom srpskom se predstavila i pozvala nas za njihov sto. Prihvatili smo poziv i sjeli s njima. Sofija i njen drug Saša. Iz Srbije. Ona radi u hotelu, a on je instruktor ronjenja. Ostali smo tu neko vrijeme, da bi zatim došla Sofijina prijateljica Houda. Libanka.

Zaglavili smo do kasno u noć. Sledećeg dana smo se opet našli u istom pabu. Pojavila se i izvjesna francuskinja i španac Giljermo. Nakon popijenih x piva na Sašino insistiranje, plaćanja ceha od 250E (dvijestotineipedeset) i kršenja gotovo svih mogućih zakona u Jordanu, zaputili smo se kod Giljerma da prekršimo i one preostale.

Petra

Ružičasto – crveni grad, upola mlađi od vremena…

Sutradan smo imali slobodan dan, pa smo, onako mamurni našli taksistu i krenuli s njim u Petru. Do mjesta koje se zove skromno the best view in the world ili jednostavno Manastir, potrebno je popeti se uz aproksimativno 850 stepenica. Na preko 55 stepeni, usred pustinje, sa minimalnim količinama vode. Vrlo malo ljudi se popne do samog vrha. Naravno da smo mi uspjeli u tome. Usput susrećemo Beduine, djecu, putnike, turiste, pokoju mačku… I Houdu.

Kada smo stigli do ulaza u Petru i stali u red da kupimo karte, začuo sam kako me neko doziva. Imenom. U tom djeliću sekunde doživljavam apsolutni šok. Kontam, da li je realno da me neko usred Petre prepoznaje i doziva. Okrećem se i vidim djevojku sa maramom i mladića. I dalje ne razumijem. Pita me da li je se sjećam. Pojma nemam. Smije se, skida maramu sa glave i govori svoje ime. Houda. Kakva luda slučajnost. Aqaba je udaljena nekih 3 sata vožnje taksijem. Ona živi u Aqabi. Kako je moguće da je baš sad odlučila da vidi Petru prvi put!? I prepoznala me. Neko vrijeme smo hodali zajedno. Ona i njen momak Faris  su inače piloti. Zabavni ljudi.

I dan danas u Petri žive Beduini, i moguće ih je sresti usput. Gotovo su neizbježni susreti s njima. U cijeloj Petri ništa nije zidano. Sve građevine, kao i izuzetno sofisticiran sistem navodnjavanja tog pustinjskog grada isklesane su u jednom komadu. Da bi se prehodala i vidjela cijela Petra, nama je bilo potrebno 6 sati izuzetno napornog i brzog hodanja. Vrlo malo ljudi obiđe cijelu Petru u jednom pokušaju. Mi naravno, nismo imali drugu priliku. Prehodali smo je cijelu. Popeli smo se do Manastira, do najboljeg pogleda na svijetu. Pogled sa tog mjesta je apsolutno opravdao sam naziv mjesta. Ostavlja bez daha.

Od dnevnog obilaska Petre, jedino je možda ljepši noćni. Lorens od Arabije Petru je opisao na jedini adekvatan način. Prosto i iskreno. Petra je najdivnije mjesto na svijetu.

Iako su pravila ponašanja izuzetno stroga, Jordan je jedna od najliberalnijih arapskih zemalja. LJudi iz Arabije masovno dolaze u Aqabu, koja im je jako blizu, da u njoj divljaju. Mimo Ramazana, moguće je čak kupiti i pivo. Posljednju noć smo uz pomoć naših srpskih prijatelja pronašli štelu i uspjeli da u samoposluzi kupimo pivo. Potpuno ilegalno doduše. Čovjek je ispod pulta izvukao par piva, krišom, dok niko nije gledao, stavio ih u crnu kesu, naplatio i nervozno i u panici nam je predao. Svi smo u tom trenutku jako puno rizikovali.

Pozdravili smo se sa Hasanom i Srbima koje smo upoznali u tom neobičnom mjestu, nagradili se pivom i cigaretama u hotelskoj sobi i rano izjutra sa Abubrahimom stigli na aerodrom, odakle smo započeli dugotrajan povratak kući iz Hašemitskog kraljevstva…