Iako sam evo već požalio zbog pribjegavanja klišeima, moram zaista reći kako je izlazak iz zone komfora uvijek tako oslobađajuće iskustvo.

Recimo, ima ta jedna knjiga koju sam pomenuo nebrojeno mnogo puta. Radi se o mojoj omiljenoj knjizi koju sam, dobro se sjećam, dobio pred polazak na autostopersku odiseju ka Svetoj Gori, oktobra 2017. godine. Od tog putovanja niti jednom nisam otišao na Put bez te knjige, istog tog primjerka. Jednoga dana kada umrem ta knjiga bi mogla da se pokloni nekakvom institutu za proučavanje izdržljivosti i reakcija knjiga na sve moguće vremenske uslove, meridijane, nadmorske visine, horizontale i vertikale, budući da je sa mnom prešla značajan dio planete, a pratila me i do Baznog kampa Everesta. Na unutrašnjoj strani prednje korice i dalje stoji grafitnom olovkom napisano, već pomalo izbjedjelo ime Borjana.

Elem, sasvim neočekivano, odlučio sam da ovoga puta jednostavno ne ponesem tu knjigu. Jedan od razloga je i taj što sam potencijalno pronašao svoju novu omiljenu knjigu – “Samarkand”, Omara Maaloufa. Nju sam naravno ponio, zajedno sa još nekoliko naslova, od kojih sam do ovog trenutka, trenutka vožnje avionom do Guadalajare djelimično pročitao samo “Pregovore sa stvarnošću” Erlanda Lua.

Obe te knjige zasad me ispunjavaju izuzetnom radošću.

O Samarkandu još uvijek nisam napisao niti riječi, a potencijalno i neću. Moje impresije o Samarkandu najbolje ilustruje činjenica da je upravo ovaj grad potisnuo Širaz sa prvog mjesta moje neke usmene i malene liste najljepših gradova u koje sam nogom kročio. Način na koji Amin piše o Samarkandu tjera me da jebeno dam otkaz istog trenutka i jednostavno odem odmah autostopom u Samarkand i da se ne vratim nikada. Da na tom putu umrem kao pas. Jedan jako srećan i sit, a opet mršav pas. Valja napomenuti i to da ću gotovo sigurno u ovom tekstu nevinog i ni za šta krivog čitaoca opterećivati citatima iz obe ove knjige, a sve to započeće upravo sada i to ovim citatom:

Samarkand, najlepse lice koje je Zemlja ikada okrenula Suncu

Na ovom mjestu u tekstu ću napomenuti i to kako zaista i jesam dao otkaz, ali iz sasvim drugih razloga i motiva. Takođe, priznaću i to da sam svjestan toga kako previše pominjem smrt svaki put kada govorim o putovanju u Meksiko.

Evo pisanje mi je upravo prekinuo aplauz za koji moje ograničeno rezonovanje i poznavanje bilo čega smatra da je sasvim spontan. Na trenutak mi je došlo da ustanem i zahvalim se. Zapravo se neko od posade putem mikrofona prethodno obratio putnicima. Na nekom esperantu sam ubrzo iskomunicirao to kako je jednom od putnika danas rodjendan. Zbog tog aplauza već počinje da mi se dopada ovaj narod.

Zapravo su mi prvi utisci o ovoj zemlji i narodu izuzetno pozitivni. Na moje opšte zaprepaštenje, sinoć me čak iznenada napustio i prezir prema latino muzici koji gajim već decenijama. To se desilo u Kankunu, kada sam nakon 23 sata leta onako premoren najzad sjeo u lokalnu birtiju i naručio pivo. Tražio sam i lozinku za vajfaj, te mi je konobar donio nekakav predimenzionisani komad plastike na kom je bio ispisan niz od nekih 20 karaktera. Nema veze, pomislih onako premoren. Jebeš internet, treba živjeti u trenutku. Nema jebene šanse da sada kucam prokletu lozinku od 20 karaktera, specijalnih znakova, malih i velikih slova, samo da bih zadovoljio svoju unutrašnju zvijer gladnu dopamina, sklonu besmislenom skrolovanju po instagramu.

Umjesto toga posvetio sam se posmatranju života oko sebe. Dok su mi kondenzovane kapi vode sa hladne pivske flaše padale po znojavom tijelu, otežalom od umora i bolova nakon 23 sata sjedenja posmatrao sam kako se lokalci tu na trgu u ritmu muzike bezbrižno prepuštaju plesu kao da sutra ne postoji, kao da ih niko ne gleda.

Ma dobar je i latino. Sve je ok.

Raj i pakao su u tebi
Omar Hajam

Evo još jedna rečenica koju sam danas pročitao i pomislio kako bih upravo takvo nešto mogao reći za Meksiko. Meksiko je istovremeno pakao i raj. Vrućina, prašina, znoj, predugačke lozinke za vajfaj ali i hladno pivo, šarenilo, divni murali i bezbrižni ljudi koji žive u trenutku.

Divno je i to što sam veoma brzo ušao u ulogu koja mi najviše odgovara, ulogu putnika, lutalice. U njoj sam se uvijek najkomfornije osjećao. Nekako je prostrana i široka. Volio bih da budem taj lik. Suštinski volio bih da budem onaj lik koji i jesam na putovanjima. Tog lika je malo ko i vidio osim mene, budući da uglavnom putujem sam. Tokom hodanja po Everestu napisao sam gomilu ludih sranja jer mi je tijelo bilo izloženo ekstremnim visinama i generalno surovim uslovima koje diktira jedan takav, nemilosrdan ekosistem. Između ostalog napisao sam i to kako sam iznad 4000 metara nadmorske visine divna osoba, samo što tome niko ne može da posvjedoči.

Moraćete mi vjerovati na riječ.

Za manje od 24 sata od napuštanja kreveta već sam se našao u tom prostranom kontekstu u kom se najbolje osjećam. Posmatrano iz tog konteksta, dosta odnosa i razgovora koje obično vodim čine mi se besmislenima i površnima. Odavde mi sve to liči na nekakvo valjanje u blatu samo da bih se, eto, socijalizovao. Pomenuo sam to i Snežani. Ona se našalila i ironično zaključila nešto u fazonu “važi brate, odnosi koje ostvaruješ na putovanjima su obično jako duboki”.

To jeste tačno. Instant odnosi koje ostvarujemo na putovanjima i nisu pretjerano duboki. Međutim, ja već nekoliko godina izbjegavam odnose i ljude generalno na putovanjima. Samim time nisam odavno na putovanjima ostvario nikakav, pa ni površan odnos.

Istovremeno sam ostvario jedan izuzetno dubok i ispunjujuć odnos – sa samim sobom.

Taj drugi lik se u potpunosti razlikuje od onog prvog tipa, civila koji putuje u Airport city tri puta sedmično i vrlo vjerno robuje kapitalizmu. Taj prvi lik (u nastavku teksta “taj civil”) je ostao u Beogradu, prestravljen. Noć prije kretanja na put nije ni oka sklopio. Nervoza, strah i anksioznost su se čitave noći širile njegovim bićem, dok je u glavi vrtio hiljade scenarija o tome šta bi sve moglo poći po zlu, budući da se uopšte nije pripremio za putovanje. Taj civil je takođe nerijetko vrlo nadrkan i ljut.

Dobro je to što je taj civil ostao u Beogradu. Putovanje sa njim djeluje kao zastrašujuća ideja.

Nasuptor njemu, ovaj drugi tip je strava. On uopšte ne misli o tome. Umjesto toga on jednostavno prkosno ide u susret svemu, pa i Meksiku, pa i samom životu. On je radoznao i rasterećen.

Moj terapeut tvrdi kako bi trebalo i ovog zabavnog lika inkorporirati u život, prošetati ga malo po Beogradu, možda čak i do Airport city – ja, upoznati ga sa ljudima, pa evo možda čak i sa tim civilom. Nekako pomiriti ta dva tipa.

Ja naravno smatram da je to jako loša ideja. Ne vidim kako bi ta dva lika mogla da koegzistiraju u nekakvoj harmoniji. Terapeut kaže da radimo na tome već neko vrijeme. Ja se pravim da mu vjerujem.

Tokom boravka u Meksiku, barem do ovog trenutka, taj civil je uglavnom ustupao mjesto ovom drugom liku, nije se miješao i kulturno se držao po strani. Pustio je ovog drugog lika da vodi sve, ali se ipak nakratko ovaplotio na aerodromu u Kankunu pošto je smatrao da je neophodno napraviti dramu i posvađati se sa tipom na sekjuriti čeku, odnosno poslati ga u kurac, pošto me je svojom greškom dva puta poslao na provjeru zbog koje sam umalo propustio let za Guadalaharu.

Svi smo bili pomalo razočarani zbog tog izlijeva bijesa.

Zahvaljujući izraženoj sposobnosti samoregulacije ovog drugog lika stigao sam na avion i sve je evo do sada bilo ok.

Mogu samo da kažem da sam blagoslovljen činjenicom da sam imao priliku upoznati tog lika i provesti sa njim mnogo nezaboravnih trenutaka širom svijeta tokom ovih 15 godina kontinuiranog lutanja.

Moguće je da čitalac stiče utisak kako ja polako ali sigurno gubim kontrolu nad ovim tekstom. To nažalost nije tačno. Ja previše rijetko gubim, odnosno puštam kontrolu(*).

Radi se o tome da je ovo, iako možda zvuči pretjerano, predugačko i nepotrebno, vjerovatno do sada najmanje neprecizan odgovor koji sam ikada uspio da sročim, na pitanje zašto uopšte putujem, šta me vuče, tjera i goni, kakvi su to neizdrži, unutrašnji vulkani i oluje.

Vrijeme ne prolazi nego dolazi

Trideset i prvi januar ove godine bio je vjerovatno najduži dan u mom životu. U zoru sam krenuo na aerodrom nakon neprospavane noći, poletio ka Amsterdamu odakle sam se nakon 10 sati prekookeanskog leta našao u Atlanti. Odmah su me zapljusnuli nekakvi flešbekovi iz ove zemlje.

Podsetilo me na vreme kada mi telo nije bilo samo muka
Volvo kamioni, Erland Lu

Takođe sam se prisjetio i toga koliko je Amerika drukčija i kako sam i tada, pet godina ranije doživljavao kulturološke šokove na svakom ćošku, kao i svih prednosti korištenja metričkog sistema kao što to uglavnom i čini ostatak svijeta. Recimo, tabla koja prikazuje raspored odlaznih letova funkcioniše na sasvim drukčiji način. Letovi su sortirano po alfabetu, odnosno po nazivima destinacija, a ne po vremenu polaska.

 

Srećom, Ameri su izuzetno ljubazni, susretljivi i neposredni, do te mjere da aerodromski službenici, u ostatku svijeta uglavnom izuzetno strogi i ozbiljni, ovdje jednostavno plešu i bacaju vam fore na uobičajenom američkom slengu, često prisutnom u filmovima.

Amerika je zaista čudo. Dosta uspješan demografski eksperiment.

Nakon nekoliko sati sjedio sam u birtiji u Kankunu, u šorcu i majici kratkih rukava. Još uvijek je januar, a ja sjedim napolju u šorcu u 22h i pijem hladno pivo. Predivno.

Doduše, Srbija je nekoliko sati prije toga već ušla u februar. Srbija zaista ovih dana djeluje nekako napredno i pomalo mi je žao što nisam tu. Moglo bi se reći da se u zemlji piše istorija. Jutros kada sam ja letio iznad ove zemlje, kolone studenata praćene običnim stanovništvom, zemljoradnicima, profesorima, bajkerima i biciklistima krenule su ka Novom Sadu. Narod u usputnim gradićima ih dočekuje hranom, voćem, zagrljajima i suzama. Svi ljudi koje poznajem u Srbiji su tu. Koliko je Srbija pod teškom diktaturom najbolje govori činjenica da sav taj narod studente dočekuje kao oslobodioce.

Već sutradan sam odletio za Guadalajaru. Iako plan ne postoji, osnovna ideja se iskristalizovala prije nekoliko dana i otprilike podrazumjeva let na zapad zemlje i odatle lagano kretanje ka istoku sa kog sam došao i u koji moram da se vratim zbog leta nazad. Ko zna šta me sve čeka na ovom putu.

Guadalajara

I čim sam ušao u grad, Guadalajaha je poput bombe eksplodirala pred mojim očima, utiskujući milione impresija u moj mozak poput šrapnela.

Klima je daleko prijatnija nego u vlažnom i vrelom Kankunu. Toplo je, sunčano i šareno. Gomila ljudi bleji na ulicama, mada nisam stekao utisak da su prisutne velike gužve. Sa svih strana dopiru osmijesi, a brojne fontane rashlađuju vazduh i blago djeluju na sva čula.

Čitav dan sam proveo u hodanju, uživajući u svemu tome, ali i u impresivnoj arhitekturi.

Nije mi jasno kako se to dogodilo, ali znanje španskog jezika sam sasvim majeutički porodio iz sebe, nekako niotkuda. Nemam svijest o tome da sam ikada učio španski jezik. Uprkos tome, ja ove ljude sve razumijem, a ponešto umijem i da kažem. Sasvim dobro se razumijem sa njima i evo danas nakon nekoliko dana distance mogu da kažem da do sada nisam imao niti jedan problem u komunikaciji. Sve u svemu, daleko bolje razumijem španski nego ruski koji sam prinuđen da slušam po Kirgistanima, ali i po Beogradu. Izgleda da se isplatilo gledanje latinoameričkih sapunica prije 30 godina, tokom njihove ekspanzije.

Jedna od prvih stvari koju možete zapaziti u ovom gradu su hiljade obavještenja o nestalim osobama, budući da je svaki zid, stablo i saobraćajni znak oblijepljen fotografijama ovih nesrećnih ljudi. Guerra sucia, odnosno prljavi rat protiv političkih oponenata i ljevice progutao je većinu ovih ljudi. Ipak, među njima nailazim i na mnoštvo nestanaka koji su se dogodili u posljednjih nekoliko mjeseci i godina. Prljavi rat više nije na snazi. U pitanju su otmice počinjene od strane kartela.

To me pomalo brine. Sve vrijeme dok hodam po Guadalajari hiljade nijemih lica me gledaju bez riječi i upozoravaju na to da i ja i bilo ko od ovih ljudi može zauvijek da nestane u tren oka.

Nedjelja

Prvog februara svanula je sunčana nedjelja u gradu. Glavne gradske saobraćajnice su zatvorene i pretvorene u biciklističke staze, poligone za vježbanje, teretane na otvorenom i staze za trčanje. I tako svake nedjelje.

Predivno je. Tokom čitavog dana hiljade ljudi se muvaju tuda na bajsevima, rolerima, ili jednostavno trče, hodaju ili vježbaju.

Na lokalnom marketu saznao sam i to je jackfruit najveća voćka na svijetu. Kupio sam nekoliko isječenih komada sa sjemenom koje ću pokušati da posadim. Prodavačica mi je sve detaljno objasnila, a ja sam je u potpunosti razumio. Dosta sam ponosan na sebe zbog toga.

Čitav dan blejim na bajsu i klizim po gradu. Jedem takose i pijem orćatu, nekakav prezaslađen sok. Gubim se i ponovo pronalazim, obilazim lijepe katedrale, muzeje i galerije. Neko vrijeme sjedim na šetalištu “Slobodna Palestina” i posmatram klince kako voze bajseve, vježbaju korake za brejk dens, puše hašiš i voze skejt. Zapazio sam i nekoliko gej parova koji se slobodno šetaju gradom i drže za ruke. Ništa pretjerano. Taman dovoljno da shvatite kako su ljudska prava i slobode na jednom pristojnom nivou, a opet u dovoljno maloj mjeri da vam ne bode oči ukoliko vam te stvari smetaju.

Guadalajara je mnogo lijep grad. Dovoljno je samo da dođete i budete tu, nema potrebe da se opterećujete bilo kakvim obilascima i planovima. Samo dođeš, lutaš i smiješ se.

Nakon dvadesetak kilometara pedalanja odlučio sam da se zaustavim u nekom bluz baru i odam se piću. Vrlo brzo i uspješno sam savladao tehnike ispijanja tekile. Dobro me radi Meksiko zasad, posebno nakon nekoliko čaša tekile, dok mi zvuci telekastera Riči Kocena sviranog isključivo prstima cijepaju dušu čitavom dužinom.

Savršen saundtrek za Meksiko. Tako sam ga i zamišljao. Prašina, znoj, vrućina, ukus tekile i ljute hrane u ustima. Ima neke prljavštine i nečeg samoubilačkog, fatalnog u ideji odlaska u Meksiko. Barem u toj mojoj ideji i slici koje egzistiraju možda samo u mojoj glavi. Ta slika je nekako prljava, ali lijepo prljava. Kao zvuk bluza sviranog prstima na telekasteru.

Nekoliko sati kasnije klizim gradom na bajsu, poprilično pijan. Pred očima mi iskaču slike katedrala, Isusa, skejtera, gejeva. Lagani vjetar, plavo nebo, šarene zgrade, sunce, ukus soli, limete i tekile u ustima. Znoj na čelu.

Ali i automobil koji izlojeće ispred mene i umalo me udara. Ne znam zašto, ali u tom trenutku sam se sjetio replike iz “Maratonaca” i to one sjajne:

• Vidi tata pa to je gospodin Rajković. Tata šta mu je!?
• Sad mu nije ništa – ubio si ga k’o zeca.

Sve mi se to učinilo mnogo smiješnim te sam se s tim u vezi odvažio na glasno kreveljenje dok sam neometen potencijalnim padom nastavio da jurim na dva točka.

Mnogo je lijepo.

Noć

Mislim lijepo je tokom dana. Noću baš i ne. Nekako je vajb dosta mračniji. Na Trgu Marijačija osjeća se nekakva tenzija, nešto slično onom šapatu koji ponekad osjetim u Beogradu, samo manje dobronamjerno: “Nešto će se desiti. Da li si spreman?”

Shvatam kako mi uopšte ne odgovara taj vajb, te nastavljam dalje, ka nekoj drugoj kafani, vrlo lokalnog karaktera.

Tu sam odlučio da napravim istu glupost kao onomad u Mongoliji kada sam fotkao atmosferu u kafani. Prišao mi je konobar i objasnio da njemu lično ne smeta, ali da tu dolaze razni ljudi i da bih potencijalno mogao imati problema. Razumio sam sve što mi je rekao. Ali i ono što nije.

Razumio sam i mračne poglede kojima su me kao jedinog stranca u kafani posmatrali gosti.

Nije mi trebalo mnogo da završim pivo koje sam naručio. Dok sam ispijao to pivo kuckao sam se sa Slavenom. Iako je na Balkanu bilo negdje oko 3 sata iza ponoći, Slaven se bacio u ozbiljno istraživanje kartelske scene u Guadalajari. Rezultati pretrage i nisu bili pretjerano ohrabrujući za mene. Posavjetovao me da požurim sa tim pivom i da mu dam neke svoje okvirne koordinate “za ne daj bože”.

“Javljaj se, jebiga, s vremena na vrijeme. I čuvaj se. Ako se desi sranje, jebiga, čupaćemo te nekako”

Krenuo sam mračnim i gotovo pustim ulicama ka hostelu, nošen blagim pijanstvom ali i mislima o tome kako možda ipak nisam sam. Imam tih par ortaka koji me i neće olako pustiti da ostavim kosti u Mongoliji ili u Meksiku. Ispostavilo se da imam i stotine hiljada istomišljenika, trenutno negdje između Beograda i Novog Sada. Tih nekih ljudi koji šire empatiju, nadu i neku dobru energiju.

Možda i griješim, nemam pojma. Ali priznajem, to je jako prijatna pomisao.

U svakom slučaju, olakšava mi ovaj put do hostela pustim ulicama Guadalajare, dok me sa zidova nijemo posmatraju hiljade lica nekih bivših, nestalih ljudi.

* radi se o parafrazi nekoliko rečenica iz knjige “Volvo kamioni” Erlanda Lua, za ove potrebe prilagođenih kontekstu, tako da nisu klasični citat a opet ne bih imao mira da sam jednostavno ukrao dio njegove genijalnosti i izostavio navođenje autora.