Danas me je bilo malo blam ući na vlastiti pejdž.

Počelo je tako što sam se juče napio ovdje u nekoj gej četvrti i ležao tako satima ispred Le Centre Pompidou galerije, odgovarao na komentare na stranici, pisao gluposti, prozivao ljude na nacionalnoj osnovi.

Jadne Srbe prije svega.

Elem, u svemu tome počnu da mi se javljaju neki Hrvati i da nešto negoduju jer sam ih navodno u potpunosti zapostavio sa tim prozivkama, tvrdeći kako je to nedopustivo. Klasični Hrvati, vazda nekako u strahu da će biti u drugom planu, zapostavljeni.

Pokušao sam da se vadim time da ja poštujem instituciju Nacionalnog ključa i da na ovom pejdžu vlada bosanski model zastupljenosti naroda u prozivkama u onom procentu koji je dati narod zauzimao u ukupnom broju stanovništva na zadnjem popisu.

Pokušao sam da im kazem da ih jednostavno u Bosni ima najmanje i da treba da se razmnožavaju. Odnosno da rade ono što treba da rade ako žele da ih bude više. If you know what i mean. Da ne psujem sada. Pardon my french.

Na kraju sam shvatio da ću jednostavno morati da se i njima zamjerim.

Šalu na stranu, to me podsjetilo na moju posljednju posjetu Zagrebu. Zagreb inače mnogo volim i tamo imam i rodbinu i jako se radujem svakom novom odlasku u taj grad i generalno u Hrvatsku. Jednostavno, sva moja iskustva sa Hrvatskom i Hrvatima do sada su bila pozitivna. Prije svega onomad kada sam bajsom putovao po jadranskoj obali. Jedan od hajlajta tog putovanja bili su neki dragi ljudi u Livnu, Slaven koji me spasio od kiše, ali i ona situacija kada se opatice u Šibeniku mole da me posluži vrijeme na putu do Zadra, pa im se ja zahvaljujem nakon što uspješno stignem prije kiše, pa se oni meni zahvale na tome što sam vjerovao.

Uglavnom, svako iskustvo u Hrvatskoj je bilo sjajno, osim tog jednog, koje je, zamalo bilo negativno.

A zasto kazem zamalo!? Pa evo ovako je to bilo:

Idemo T i ja u Zagreb nekad prije godinu dana kao Boni i Klajd oganj ti jebem. Ona falsifikovala datum na kovid potvrdi, a ja ne mogu da prenesem svoj novi automobil na sebe, budući da još uvijek nisu razjašnjene sve sumnje oko toga da li je eventualno ukraden.

I pređemo mi granicu, stignemo u Zagreb i blejimo narednih par dana po gradu. Smucamo se po nekim kućnim žurkama i ilegalno ostajemo u kafanama nakon kovid – fajronta. Upada racija u kafanu, a ja istraumiran Lukačevim i Vučićevim drotovima kontam gotovo je odraće nas od života. A oni se izivnjavaju sto ometaju, mole nas da ih razumijemo i da pođemo kućama.

Slabići.

A kada sam iznajmljivao hostel insistirao sam na privatnom parkingu. Budući da po prvi put vozim automobil sa Bg tablicama, nemam pojma šta može da se desi. A znamo svi da je bilo raznih incidenata, da se ne lažemo.

I prve noći vraćamo se izjutra oko 6 razvaljeni i ja na automobilu zatičem ogrebotinu. Na onom crnom gotivnom laku. Nije duboka, nije pretjerano ni vidljiva, ali je tu. A auto tek kupio.

Popizdio. Idem na recepciju, žalim se, insistiram da se pogledaju kamere. Hoću da zovem policiju. Ne mogu da povjerujem u to da mi je neko izgrebao kola samo zato što su mi na njemu BG tablice. I to na privatnom, zatvorenom parkingu.

I nekako se odvija život dalje. Svako radi svoje. Ja se nerviram cijeli dan zbog ogrebotine, a čova u hostelu provodi sate i sate gledajući snimke sa kamere.

Naveče opet izlazimo u grad, ja pričam svoju priču i sad svi se zgražavamo nad tim groznim šovinizmom i budalama koje eto otežavaju život nama kul i normalnim tolerantnim otvorenim ljudima. U principu kenjamo nešto satima i utom prolazi noć.

I sljedeće jutro opet se vraćamo u 6 i onaj tebra na recepciji preblijedio od gledanja u kameru. Podočnjaci do poda fazon. I lik govori izvini brate ali nema nikoga, sve sam pogledao i niko nije prišao tvom autu, stvarno mi je žao. Nemam pojma kako je to moglo da se desi.

I nakon nekog vremena idem ja ponovo do automobila i shvatam da se ogrebotina zapravo jedva vidi i da sam sigurno kupio automobil u takvom stanju. Zapravo sam morao ozbiljno da se potrudim da je opet ugledam. Otkud znam, možda je takva svjetlost bila to jutro ranije ili sam ja jednostavno bio razvaljen.

I šta ću sad jebiga, vraćam se unutra i govorim onom napaćenom liku nesto u fazonu ma nema veze sve ok brate ej ne moze meni šačica šovinista pokvariti impresiju o mom dragom Zagrebu kontaš ja sam veliki čovjek da ne kažem svjetski veliko mi je srce ko Rusija sad sa Krimom, ali eto stvarno nije u redu da se te stvari desavaju 30 godina nakon rata mislim de malo poradite na obezbjeđenju.

Lik se iskreno izvinjava zbog neprijatnosti i tvrdi kako im se to nikada ranije nije desilo. Ma nije se ni sada desilo bolan, mislim u sebi.

A realno, šta drugo da radim. Pojeo sam govno i sad moram ići do kraja. Pa udavio bi me lik kada bih mu rekao e bezveze si buljio 24 sata u nadzorne kamere jebiga, nije to ništa, ja sam se istripovao.

Pa zaratili bi opet čini mi se.

Uglavnom, ostala je ta priča u purgerskim krugovima da su nekom Srbinu ogrebali kola. Ne mogu je povući sad, šta da radim, kasno je. Praštajte.

Uglavnom, ljudi nekako vole da se grupišu u tabore i da se dijele na “nas” i “njih”. Oni kojima se nacionalnost kotira visoko prilikom identifikovanja, najčešće za “one” smatraju one iz susjedne države, sa kojima su odnosi često napeti. Često vole da za sve krive “njih”.

Ono što valjda hoću reći je to da, sa koje god strane gledali, “oni” su zaista često levati. Ali realno, i “mi” znamo biti govna.