U Naroku ne treba izlaziti iz sobe. Eto vam besplatan savjet iz Afrike. Nepodnošljiva je količina pažnje i uznemiravanja kojima vas obasipaju lokalci. Čim izađem na ulicu ljudi počinju da hodaju za mnom, nerijetko ispruženih ruku željnih milostinje i slijede me poput zombija. Razumljivo, Maasai Mara, najpoznatiji nacionalni park u ovoj zemlji udaljen je samo nekoliko desetaka kilometara.

Jedan od prosjaka, očigledno pripadnik Maasai plemena jednu ruku pruža da mu udijelim milostinju, dok u drugoj drži mobilni telefon. Dosta neobično, budući da mobilni telefon predstavlja civilizacijsku tekovinu koja podrazumjeva određenu finansijsku stabilnost i vjerovatno adresu na koju dolazi račun za telekomunikacione usluge.

No dobro, Afrika je to.

Inače, smješten sam u ulici automehaničara. Tu u nekom neuglednom hotelu, u centru Naroka. Svuda okolo su automehaničarske radnje, što znači da je buka nepodnošljiva i traje od ranijih jutarnjih časova, pa do… Opet ranih jutarnjih časova.

Jutrom odlučujem da krenem u Maasai Mara NP sa tipom kog sam upoznao u Nakuru lake Nacionalnom parku i koji mi je ponudio vožnju za 400 dolara. Ni u Naroku ništa povoljnije nisam našao, te sam nekako spustio njegovu ponudu na 350 dolara i dogovorio se da me pokupi u Naroku (tip se zove Samuel i možete ga kontaktirati na broj telefona: +254720890523).

Sa njegovom grupom, sačinjenom od dvojice starijih tipova iz Južnoafričke republike, jednim Amerom, jednim tipom iz Njemačke i vozačem Isakom, našao sam se oko 14h na glavnoj cesti u Naroku.

Kul ekipa. Vozimo se ka Maasai Mara rezervatu i upoznajemo. Pričaju mi kako su Ianu, tipu iz JAR – a par sati ranije ukrali telefon. Čovjek se dopisivao sa suprugom iz kombija u pokretu kada je tip na trenutak zavukao ruku kroz jedva otškrinut prozor, oteo mu telefon iz ruke i izgubio se u masi demonstranata.

Ian sjedi pored mene, te koristim svaku priliku da mu postavim poneko iz mase pitanja koje imam o njegovoj zemlji i Africi generalno.

Zapitkujem ga o nosorozima. Govori mi kako je nedavno izumrla jedna vrsta nosoroga – južni bijeli nosorog. Ostala je samo jedna muška jedinka na čitavom svijetu i preminuo je prije 2 godine. Sigurno je bio najusamljeniji organizam u svemiru, primjećujem.

Pitam ga za mišljenje o tome koliko Kenija i okolne zemlje zaista rade na očuvanju životne sredine i ugroženih vrsta, a koliko je u pitanju samo propaganda.

Ian tvrdi da sve zemlje u okruženju zaista ulažu ogroman napor u cilju zaštite životne sredine. Navodi primjer Bocvane, u kojoj su ranije slonove istrebljivali ne samo krivolovci, nego i zvanična država, zbog ogromne količine vegetacije koju ovi divovi obrste. Bocvana ima veliku populaciju slonova (največu u Africi) i ozbiljan problem sa vegetacijom, koju ovi divovi nemilosrdno tamane. Odrastao slon može da pojede i do 200kg zelenila dnevno. Danas je, kaže, situacija dosta drukčija. Umjesto da ih ubijaju, jednostavno ih izvezu u neku od zemalja u kojoj nema mnogo ovih životinja. Prilikom tog “izvoza”, iseljavaju se čitave porodice, koje u Bocvani nerijetko broje i do stotinu jedinki.

Slonovi ubrzano počinju da rastu tek kada napune 40 – ak godina. Iako mi jedinke koje sam vidio u Maasai Mara parku djeluju ogromno, Ian tvrdi da se zapravo radi o mlađim i manjim primjercima i da Nacionalnim parkom Tsavo tumaraju daleko veći slonovi.

Inače, Craig i Ian međusobno komuniciraju na afrikaans jeziku, nekom neobičnom kombu engleskog, holandskog i njemačkog.

Razgovaramo o cijenama safarija u Africi. Amerikanac tvrdi kako samo dozvola za obilazak čimpanzi u Ugandi košta nekoliko stotina dolara, dok vas isto to zadovoljstvo u Ruandi košta i duplo više, čak do vrtoglavih 1500 dolara. Pored toga, on sam planira da ispenje Kilimandžaro, za šta dozvola takođe košta preko 1000 dolara.

Pogled na antilope u divljini podsjetio ga je na to da je Americi oko milion jelena zaraženo kovidom. “Nikada neće izaći iz sistema” – zaključuje.

Maasai mara, dan prvi

U kampu nas dočekuje Helen, uvodi nas u priču i daje nam neke osnovne informacije. Govori nam o tome kako u kampu nemaju struju, te da iskoristimo dva uska vremenska prozora dnevno tokom kojih pale agregate da napunimo baterije na uređajima. Topla voda se dobija loženjem vatre ispod velikih bačvi u kojima se skuplja kišnica. Vodu za piće smo ponijeli sa sobom – karton pitke vode je uključen u onih 350 dolara. Pored toga, flaširana voda može da se kupi u samom kampu, ali je čak i samo jedna flaša poprilično skupa. U cijenu je uključeno sve što vam treba: trodnevni boravak u kampu, hrana, piće i tri ulaska u sami nacionalni park.

Kamp izgleda sasvim pristojno. Smještaj se sastoji od šatora u kojem se nalaze dva kreveta, a koji je smješten na betonskoj ploči ispod natstrešnice koja ga štiti od kiše i vjetra. U zadnjem dijelu svakog šatora nalazi se ozidan toalet i kupatilo. Djeluje skromno, ali je sasvim čisto, uredno i ništa više od toga vam ne treba tokom 3 dana boravka ovdje. Sami kamp čuvaju momci iz Maasai plemena, stanovnici obližnjeg naselja. Sa sobom nose koplja i mačete, ali i pored toga vam babuni provaljuju u šator i kradu stvari. Tipu iz Njemačke su ukrali naočare za vid. Ne znam šta će sa njima, ali misli su me odvele do mjesta gdje se babuni skupljaju, druže i donose važne odluke, na kom se pojavljuje pomenuti lopov i kao svi se skupljaju oko njega, znatiželjno i nestrpljivo ga zapitkuju o tome šta je danas donio i on kao vadi cvike, stavlja ih na glavu i svečano izgovara: evo ovo.

Poslije ručka krećemo u vožnju parkom, koji je inače samo prirodni nastavak ogromnog prostranstva divljine koja se u Tanzaniji naziva Serengeti. Iako Maasai Mara predstavlja samo djelić Serengetija i neuporedivno je manja od tog Nacionalnog parka u Tanzaniji, radi se o prostranstvu od 1500 kvadratnih kilometara. Površina Serengetija iznosi oko 30000 kvadratnih kilometara.

Na samom ulazu u Park, na Oloolaimutia kapiji se zaustavljamo da bi nam Isak pokazao “drvo koje svira”. Naime, radi se o vrsti drveta čijim se stablom hrane mravi i samim time buše rupe u tijelu stabla. Pod uticajem vjetra, vazduh koji se zavlači u otvore na stablu proizvodi zanimljiv zvuk, tako da drvo “svira”. Pored toga, mravi brane drvo od raznih bakterija i drugih insekata.

Govori nam o tome kako je većina životinja trenutno u Serengetiju, u Tanzaniju. Najveći broj životinja u Keniji možete vidjeti u periodu između juna i oktobra, kada životinje prelaze na kenijsku stranu ovog ogromnog područja zbog ispaše. Taj period se naziva Velika migracija. Trenutno je u Maasai Mara sušna sezona, pa je većina životinja na ispaši u Tanzaniji. Samim time, objašnjava nam Isak, treba da budemo spremni na to da može tokom čitava tri dana nećemo vidjeti lavove, leoparde, geparde i druge rijetke životinje. Zvanično, u čitavom Maasai Mara rezervatu žive samo 52 geparda.

 

Ubrzo nailazimo na grupu bizona. Isak nam govori kako se radi o odbačenim mužjacima. Kada zađe u poznije godine, starijeg mužjaka mlađi bizoni izazivaju na dvoboj i potom ih, nakon pobjede, izbacuju iz krda. Ostatak života stariji bizoni provode lutajući savanom sami ili u društvu onih koje je zadesila ista sudbina.

Dosta tužno zvuči, iako vjerujem da su i mlađi mužjaci svjesni toga da će i njih zadesiti ista sudbina jednog dana. I to je život, prirodan tok stvari.

Prolazeći pored jednog od mnogobrojnih stada zebri, započinje rasprava o tome da li je zebra bijela životinja sa crnim prugama ili crna životinja sa bijelim prugama. Rasprava o tome traje tokom čitavog dana.

Svuda okolo tumaraju najrazličitije životinje; šakali, zebre, žirafe, antilope, impale i mnoge druge. Od najranijeg djetinjstva gledam dokumentarce upravo o ovom mjestu. Nevjerovatan je osjećaj najzad biti ovdje i vidjeti sve ovo uživo. Biti na samo nekoliko metara udaljenosti od zebre, žirafe ili bizona. Čuti ih, osjetiti njihov miris ali i strah od njihovog divljeg prisustva i pogleda. Svaki put kada vas bizon pogleda svojim mrkim pogledom, postaje vam jasno da se radi o izuzetno opasnoj, zajebanoj zvjerki.

Prolazimo pored “drveta kobasica”. Isak nam objašnjava da neobične plodove ovog drveta pripadnici Maasai plemena koriste za proizvodnju alkohola.

Ćutim i posmatram ovo prostranstvo i ne mogu da se otmem utisku kako me podsjeća na Glamočko polje, Kruge i Cincar, planinu i visoravan prepunu divljih konja u Bosni.

Nakon nekoliko sati vožnje vraćamo se u kamp, večeramo i potom se okupljamo oko vatre koju svake noći pale Maasai momci iz obezbjeđenja. Jedan od njih govori engleski jezik, te započinjemo razgovor.

Objašnjava mi kako crvene odore koje nose služe za zaštitu. Životinje se uglavnom plaše kada ih vide. Prepoznaju Maasai ljude po tom ogrtaču i ne prilaze im. To objašnjava vrlo česte prizore Maasai mladića kako se slobodno šetaju sa svojim stadima ovaca ili mršavih krava posred lavovske teritorije.

Moraš savladati strah, govori. Mi se ne plašimo tih životinja. Nastojimo da ostvarimo suživot sa njima. Mi poštujemo njih i oni poštuju nas. Naravno da se desi da nam ukradu ovcu ili kravu, ali mi imamo koplje i mačetu. Ukoliko nas napadnu, branimo se. Dešava se da nas napadne lav ili bizon i ukoliko se to desi, boriš se. Pogodiš ga kopljem i potom mu presudiš mačetom. Najopasnija životinja je bizon i on najčešće neće da ustukne kada nas sretne, za razliku od drugih životinja. Bliski susret sa bizonom najčešće znači da je došlo vrijeme za borbu.

Govori mi o tome kako se Maasai hrane gotovo isključivo mesom, ali nikada mesom divlje zvjeri, zbog vjerovanja da će u tom slučaju i oni sami postati divlji. Divlje zvjeri se ubijaju isključivo u samoodbrani. Maasai se takođe hrane i krvlju životinja, tako da svojim kravama otvaraju rane na vratu, cijede krv iz njene arterije i potom je piju. Životinji rana zaraste, tako da ostaje živa.

 

Priča mi o tome kako se muškarci obrezuju i da sa 14 godina odlaze u divljinu. Tamo farbaju kosu u crveno i provode i do pet godina. Preživljavaju u divljini, love i lože vatre. Stiču vještine i iskustvo neophodne za život. Nakon što se vrate, postaju “muškarci”. Budući da se, osim onim što ulove, hrane isključivo mesom domaćih životinja, jedan od momaka s vremena na vrijeme odlazi u selo i dovodi im kravu.

Maasai vjeruju u prirodu i mole se okrenuti ka planinama.

Muškarci vrijeme provode vani, čuvaju stoku i odlaze u lov, dok žene ostaju kući, spremaju hranu i brinu o djeci i domaćinstvu. On inače ima 24 godine i kod kuće ga čekaju žena i sin.

Vlada Kenije nedavno je započela sa programom obrazovanja pripadnika Maasai plemena, te mlađi Maasai nerijetko govore engleski jezik. On je engleski takođe naučio u školi, koju pohađaju sva Maasai djeca u okruženju. Stariji pripadnici Maasai plemena nisu školovani i uglavnom ne govore engleski.

Tvrdi da su oni jedino od 42 plemena u Keniji koje je ostalo dosljedno tradicionalnom načinu života. Uglavnom izbjegavaju gradove i zadovoljavaju se time što imaju i što im daje priroda, živeći jedan jednostavan život, u skladu sa prirodom i simbiozi sa divljinom.

Vidjevši me kako na rastanku palim spiralu protiv komaraca (Kenija je prepuna komaraca i možda najveću opasnost u ovoj zemlji predstavljaju malarični komarci), zamolili su me da im objasnim o čemu se radi, a potom i da podijelim spiralu sa njima. Ritualno smo zapalili svoje spirale i povukli se u svoje šatore.

Muzungu misionar, čovjek koji je Maasai plemenu u Africi otkrio civilizacijsku tekovinu spirale protiv komaraca.

Dan drugi

Narednog dana budimo se u 6, doručkujemo i u pola 7 krećemo u cjelodnevni obilazak Maasai Mara rezervata, sa nadom da ćemo danas vidjeti sva tri glavna predatora. Isak nam govori da danas idemo sve do rijeke Mara i granice sa Tanzanijom. Inače, rijeka Mara je ona rijeka koju uvijek prikazuju na dokumentarcima, preko koje trče krda bizona i antilopa, dok u njoj svoj obrok strpljivo čekaju krokodili. U rijeci Mara žive i brojni nilski konji.

Na samom početku vožnje nekoliko šakala nam pretrčava preko puta, dok se u blizini odmara porodica nojeva.

Pored puta su česti prizori životinjskih skeleta, ali i svježih lešina oko koje se redovno okuplja jato lešinara. Taj prizor me podsjetio na Mongoliju i životinjske leševe koje sam tamo često viđao pored puta.

Pitam se kako je moguće da lavova, leoparda i geparda ima toliko malo, kada su svuda okolo razbacana čitava stada antilopa, zebri, gazela i svih mogućih vrsta hrane, po ogromnoj površini na kojoj vladaju samo ova tri predatora. Čini se da hrane za njih ima i previše. Na prvi pogled djeluje kao da nema razloga da ove životinje budu ugrožene. Ipak, glavni uzrok ugroženosti ovih vrsta je čovjek, predator koji ih lovi i koji im uzurpira teritoriju.

Nailazimo na veliku porodicu slonova i zaustavljamo se. Isak nam priča o organizaciji života u ovim zajednicama. Radi se o matrijarhatu. Glava porodice je ženka, obično najstarija i najveća. Kada se kreću ona obično ide zadnja, vodeći računa o tome da niko ne zaostane. Kada mužjaci napune 15 godina, tjeraju ih iz krda. Nakon toga muške jedinke nastavljaju da lutaju samostalno ili u grupama slonova koje je zadesila ista sudbina. Dakle, u krdima slonova nema odraslih mužjaka. Možda bi to moglo da objasni činjenicu da se radi o miroljubivim grupama koje obično poštuju teritoriju druge porodice i generalno se ne bore za teritoriju.

Porodice lavova takođe se sastoje uglavnom od ženki, mladunaca i jednog mužjaka. Taj mužjak načelno ne radi ništa. Ženke vode računa o mladuncima i love. Mužjak rijetko lovi i najčešće se hrani onime što ulove ženke. I naravno, oplođuje iste te ženke. Djeluje kao da mu i nije toliko loše. Sve dok ga sa trona ne zbaci neki mlađi i jači mužjak. Tada odlazi iz krda i nastavlja da luta sam po savani, traži novu teritoriju ili ugine u samoći. Slično kao i bizoni.

Nakon nekih 5 sati vožnje stižemo do obale Mara rijeke. Zaustavljamo se na samom rubu kopna i odatle posmatramo izležavanje gomile nilskih konja, ali i sunčanje brojnih krokodila. Dvojica nilskih konja odmjeravaju snage, gledaju se direktno u oči na bliskoj udaljenosti, dok jedan od njih na leđima ima otvorenu veliku ranu.

Radio vezom nam javljaju da su u blizini viđeni gepardi kako drijemaju u hladu. Nakon ne tako kratke potrage nailazimo na grupu automobila okupljenih oko usamljenog stabla na čistini. Prilazimo bliže i zatičemo 4 geparda kako se izležavaju u hladu sakriveni od snažnog ljetnog afričkog sunca. Kada ga zahvati sunce, gepard se pomjeri za čitavih 17cm i nastavi da drijema, kao da nije svjestan činjenice da će morati opet da se pomjeri za 10 minuta. Djeluje kao da ne mare pretjerano za tim. Možda nisu mnogo inteligentni, a možda su samo lijeni ili čuvaju energiju. U svakom slučaju, radi se o najbržoj životinji na svijetu.

Ubrzo potom iz žbunja je iznenada izronila lavica praćena mužjakom. Fokusirani na svoj ljubavni ples, djelovalo je kao da nas nisu ni primijetili. Prošli su tik pored nas, na udaljenosti od neka dva metra od kombija. Mužjak hoda za njom, njuška je i pokušava da je zaskoči, dok ona pokušava da izbjegne bilo kakvo zaskakanje. U hladu u blizini izležava se još jedna lavica, sa nekoliko mladunaca.

I taman kada sam pomislio kako nas je priroda najzad bogato nagradila ovim nevjerovatnim prizorima, Isaku su radio vezom javili koordinate mjesta na kojem je zapažen leopard. Pojurili smo ka rijeci i u obližnjem žbunju zapazili prizor zbog kojeg sam pomislio kako je dolazak u Maasai Mara rezervat vrijedio svakog centa i kako nikada sebi ne bih oprostio da nisam došao. Prizor toliko rijedak da ga ni momci iz JAR – a nikada nisu vidjeli, iako su nebrojeno puta bili na safariju.

 

Leopard, nestvarno lijepog krzna, žućkastih očiju, najzajebanijeg pogleda, snažnim čeljustima steže vrat svježe ubijenom gnuu, dok se žrtvi i dalje grče zadnje noge.

Po našem dolasku čitavim tijelom se baca na žrtvu i iskolačenim krvavim očima nam daje do znanja da će se za svoj plijen boriti do smrti.

 

Zaustavljamo se na bezbjednoj udaljenosti, nastojeći da ga ne remetimo dok trga utrobu mladog gnua. Neko vrijeme ga nijemo posmatramo i pravimo nekoliko fotki. Ubrzo potom ova ogromna mačka (znatno veća, snažnija i ljepša od geparda) zubima grabi tijelo svog teškog plijena i odnosi ga sa sobom duboko u žbunje, a potom se zajedno sa njim uspinje na debelu granu obližnjeg stabla.