Naučio sam nekoliko riječi na svahiliju. Onih najvažnijih, svakako: asante (sane) – hvala (hvala najljepša), karibu – dobrodošao, kwaheri – doviđenja, udžambo – zdravo…

Nakon 7 dana provedenih u Nairobiju došlo je vrijeme da najzad krenem dalje, da se zapravo otisnem na put po ovoj zemlji. Nairobi mi je generalno poprilično nezanimljiv. Nema tu ništa posebno za mene, osim Nacionalnog parka, šuma, životinja i povremene bleje sa lokalcima. Što se tiče autentične kulture neukaljane kolonijalnim uticajima, najzanimljiviji mi je Maasai market.

Kiša pada, blato je svuda, dosta je prljavo, a na svakom ćošku ljudi gledaju kako da vas opljačkaju. Ne samo da vas prevare za novac – doslovno žele da vas opljačkaju. Juče se pored mene na ulici zaustavio automobil iz kojeg je provirio tip i rekao mi da, ukoliko mislim držati telefon u ruci i slušati muziku, to nikako ne činim na ulici, tako izložen. Likovi na motorima će ga ukrasti iz ruke, u vožnji.

Da, dosta su jezivi ti tipovi sa motorima. Bleje tako na svakom ćošku, nude vam vožnju i ako ih odbijete počinju da dobacuju i generalno su dosta naporni.

Posljednjeg dana u Nairobiju ustajem rano i odlazim na Maasai market. Ova pijaca radi subotom i predstavlja najšareniji dio grada, prepun rukotvorina, umjetnina, slika, nakita i raznih drugih sitnih gluposti i suvenira svih mogućih boja, oblika, dimenzija i namjena.

Dosta uobičajenih afričkih prizora. Ono što je neuobičajeno čak i za Nairobi, svakako je prizor majke koja se kreće četveronoške, dok lijepom, tradicionalnom maramom drži sa sebe privezanog klinca koji bezbrižno hoda pored nje.

Svi me vuku za rukav, trče za mnom i svađaju se oko toga kod koga ću šta da kupim.

Ono što je upadljiva razlika u odnosu na moje uobičajene, bliskoistočne destinacije je nedostatak bilo kakvog neobaveznog, nevinog kontakta. Nema ovdje neke neobavezne priče. Ko god mi se obrati, želi nešto od mene. A to nešto je najčešće novac. Ja sam za njih jednostavno još samo jedan bijelac, još samo jedan novčanik koji treba da se isprazni.

Zbog toga sam nerijetko jako grub i emitujem nekakvo kretensko ponašanje. Ne dopada mi se ni najmanje ono što Nairobi izvlači iz mene, ali tako je. U startu prekidam svaki razgovor, jer znam kuda vodi. Povremeno nekome dam šansu i saslušam ga, ali svaki put se ispostavi da i taj neko samo hoće nešto da mi proda.

Matutu

Pakujem se, ostavljam jednu torbu kod čuvara zgrade, dajem mu 10 dolara za uslugu čuvanja, naručujem Uber i odlazim na stanicu. Matatu (maleni kombi, osnovno prevozno sredstvo u Nairobiju, slično maršrutkama po istoku) naručujem preko aplikacije. Međutim, mape i nisu baš najtačnije, tako da moj vozač Ubera poziva vozača matatua i ovaj mu objašnjava gdje tačno treba da čekam prevoz. Ne postoji način da bez njegove pomoći ustanovim gdje se nalazi stanica.

Stojim na blatnjavoj cesti i posmatram te jezive prizore. Treba sada da se otisnem, da izađem iz zone komfora, uđem u matutu i krenem najzad da putujem po Keniju.  Malo me hvata frka. Ljudi me mrko gledaju, vozači svakog matutua me pozivaju da pođem sa njima, gdjegod. Kao da ljudi stoje na stanici iz dosade i ulaze u prvi bus koji naiđe.

Najzad dolazi moj vozač, ulazim u bus i krećemo.

Automatski prestaje svaki vid nervoze i počinjem da uživam u vožnji tim skučenim vozilom i prizorima netaknute prirode kojima me Afrika obasipa spolja. Sjedim u busu, slušam ziku, čitam i pišem.

Svuda oko puta su zebre, hiljade zebri. Prije 7 dana po prvi put sam vidio zebru u divljini. Danas me već ti prizori umaraju. Zebre i majmuni svuda su oko vas, poput nekog korova.

Nakuru

Iskrcavam se u centru Nakurua, u atmosferu lišenu bilo kakvog oblika sistematičnosti. Galama, gužva, smrad, prljavština. Ljudi galame za mnom, prosjaci me prate u stopu, a svi ostali pokupavaju nešto da mi prodaju. Manje – više, klasična Kenija.

Nekoliko momaka sjedi u kontejneru. Ne mogu jasno da ustanovim šta rade. Čini se da samo sjede tu, bez nekog razloga.

Kupujem pečeni kukuruz na ulici i hodam ka nekoliko kilometara udaljenom kampu u kojem bi trebalo da ima slobodnog mjesta. Nekoliko djevojaka hoda za mnom, kikoću se i dobacuju “muzungu”. Okrećem se i pitam šta to znači. Stidljivo mi dobacuju: “zgodan tip”. Jeste, da, mislim se. Može da znači bilo šta, recimo: “iznabadaćemo te glavom, majmune”.

Najzad stižem u kamp, smještam se, sapiram nekoliko slojeva znoja, prašine i drugih vidova prljavštine sa sebe i pokušavam da utonem u prijeko potreban san, dok sa druge strane zida moje sobe dopire zaglušujuća buka.

Kadosh

Nakon nekoliko sati, u zoru, budi me buka. Neko u kampu pušta glasnu muziku. Ustajem bijesan i odlazim do recepcije sa namjerom da sa hrišćanskim mirom u glasu pitam djevojku koja tu radi: “koji kurac se dešava”.

Crkva, kaže one. Nedjelja, buraz, molitva, ovo ono. Ljudi se mole.

Istog trenutka izlijećem iz kampa i onako raspojasan, razvezanih pertli na cokulama trčim ka izvoru zvuka.

Nakon nekih stotinu metara shvatam da muzika dopire iz velikog objekta koji najmanje liči na crkvu. Stavljam masku, prilazim ulazu na kojem me dočekuju rasplesani momci iz sekjuritija i pokazuju mi sa osmijehom da slobodno uđem unutra.

A unutra, na bini, fenomenalan bend, sa čitavim horom i nekoliko solo vokala cijepa gospelčinu. Bubnjevi, gitare, bas, klavijature. Distorzija cijepa, vokali rasturaju. Pored bine na velikom displeju ispisuju se riječi koje izgovaraju bosonogi vokali.

Vrhunska svirka.

Prepuna dvorana rasplesanih, raspjevanih, znojavih i radosnih ljudi. Njišu se u transu, podižu ruke ka nebu, smiju se i plešu. Čini se da ih boli uvo za tim što bi neki lik iz Bosne spavao.

Prilazi mi rasplesani lik i uz osmijeh me pozdravlja riječima “karibu” i “udžambo”. Pita me ko sam i otkud ja u njihovoj crkvi. Reko’ zalutao sam, oče, zalutao sam.

Šalim se, nisam rekao to “oče”, jer je lik iz sekjuritija i jebe mu se za mojom zalutalom dušom, ali da, rekao sam da sam zalutao.

Karibu, karibu, ponavlja i odlazi, prateći ritam muzike.

Plešem sa njima duže od sat vremena, pozivam sve svoje drage ljude da sa njima podijelim ovaj trenutak. Ljudi spavaju, naravno. Nedjeljno je jutro. A ja na žurci. Žurke nedjeljom izjutra viđao sam i doživljavao samo po Berlinu. Nisam ni sanjao da ću prisustvovati jednoj takvoj u nekoj afričkoj selendri.

Zovem mater. Kad je srčka nije otresla kad je vidjela da je zovem u 6 izjutra, po bosanskom vremenu (pošto Bosna ima svoje vrijeme, svoju paralelnu realnost i protok vremena, jelte). Jesi normalan liku, šta me zoveš u 6, kontam desilo ti se nešto.

Joj matero sve mi se desilo, život mi se desio, mislim se.

Spavaju ljudi, dok se bosonogi likovi po suncem okupanim afričkim selendrama mole Bogu nedjeljom izjutra.po nekakvim skladištima. Hristu, tačnije. Mole se za kišu, mole se za prirodan tok stvari. “Let it rain, let it flow”.

I plešu, ne prestaju da plešu, raduju se i krevelje.

Kakvi su ovo likovi, kakvi carevi. Kolonizuješ ih, nametneš im neku Crkvu, nekakvo Hrišćanstvo, a oni od toga naprave najbolju zajebanciju na svijetu. Plešu, pjevaju, padaju u trans i smiju se.  Prave žurke nedjeljom izjutra.

U Keniji su crkve na svakom koraku. Ali su, čini mi se, prije svega dizajnirane kao koncertni prostori, prostori za bleju, žurke i ples. Vjerovatno zbog toga i nisu pretjerano visoke. Široke su, vjerovatno da bi bile u stanju da prime sve te ljude željne zabave, plesa, druženja.

E ovakvom Bogu bih mogao da vjerujem, da mu se molim i svake nedjelje izjutra idem na žurke koje organizuje. Nekom Bogu dobrih bendova, sjajnih vokala, muzike, bosonogih ljudi, prirode, smijeha i plesa.

Nakuru lake

Odatle nastavljam ka glavnom ulazu u Nacionalni park Nakuru lake. Sa svih strana dopire zvuk dobre svirke. Nedjelja, sve je u znaku gospela, crkve i molitve. Zalazim redom u jednu po jednu crkvu usput, uživam u svirci i potom nastavljam dalje.

Dolazim na kapiju i sa čuvarom pregovaram oko kombinacije za obilazak parka. Govori mi kako je ulaz u park 35 dolara, a za dodatnih 80 on će mi lično organizovati privatna (svoja) kola i vozača. Spuštam na 60 dolara i krećemo.

Tip koji mi naplaćuje kartu na ulazu mi nudi obilazak Maasai Mare za 400 dolara. Insistira na tome da uzmem njegov broj, pristajem i najzad ulazim u park.

Vozimo se kršinom od automobila neko vrijeme i potom izlazimo iz parka. Naime, nivo vode u jezeru je u stalnom porastu, te su stari putevi blokirani. Vodič tvrdi da se to dešava tokom posljednjih nekoliko godina. Nivo vode Nakuru jezera jednostavno raste i guta okolno tlo.

Prvo zatičemo bivole, te ogromne zvjeri najzajebanijeg pogleda. Vozač mi govori da ni pod kojim uslovima ne napuštam vozilo.

Govori mi o nosorozima, o tome kako bijeli jede travu i kako je miroljubiv , dok crni jede sve i dosta je agresivan. Sve je do hrane, majke mi, mislim se.

Zebre, majmuni, bivoli, nosorozi i druga nevjerovatna bića su tu, ali i flamingosi, po čemu je ovo jezero i najpoznatije.

Povremeno izađem iz vozila i tada se čitava krda jednostavno zalede i sa najvećom pažnjom posmatraju moj sljedeći korak.

Gomile antilopa, gazela i sličnih životinja. Među ostalim i močvarna antilopa, waterbuck, životinja koja je sposobna da uskoči u vodu i zapliva kada se nađe u opasnosti.

Rendžeri u Parku su naoružani. Duge cijevi koriste da uplaše životinju kada se nađu u opasnosti, dok tako izloženi hodaju po njihovoj teritoriji, ali i da bi pucali u lovokradice. Koliko sam shvatio, imaju pravo da ubiju svakoga ko pokuša da usmrti životinju.

Od njih saznajemo da se u blizini nalazi porodica lavova od 8 jedinki. I tada počinje potraga za njima. Pored našeg automobila, skuplja se još nekoliko vozila i polako klizimo kroz trnje i visoku travu. Razmišljam o tome šta će da se desi kada nam se probije guma i ostanemo zaglavljeni na teritoriji ove porodice lavova.

Najzad ih opažamo i neko vrijeme posmatramo dio svakodnevnice ovih nevjerovatnih i rijetkih bića.

Narok

Narednog jutra razgovaram sa gazdom kampa, koji me uvjerava u to da mi je najbolje da odem do Naroka i tamo tražim kombinaciju za Maasai Maru, budući da je Narok grad koji je najbliži Nacionalnom parku.

Brzo se pakujem i za 50 šilingi motorom odlazim na matutu stanicu. Vozači se otimaju oko mene. Odlučujem se za jednog od njih, plaćam 700 šilingi i ulazim u kombi. Kao i obično, čim se ukrcam u matatau, na prozorima se pojavi 10 likova koji hoće nešto da mi prodaju. Jedan od njih ne prodaje ništa. Samo ponavlja: I'm a street boy, give me a dollar (ja sam momak sa ulice, daj mi dolar).

Usput se dopisujem sa nekoliko vodiča koji su mi ponudili obilazak Maasai Mare. Jedan traži 1000 dolara, jedan 700, a neki oko 400 dolara. I dalje mi sve djeluje preskupo. Ma idem glavom kroz zid. Otići ću u taj Narok i tamo ću sigurno pronaći već nešto. Snaći ću se u hodu, kao i obično.

Negdje na pola puta zaglavljujemo se. Nasred nečega što oni nazivaju cestom, ali svakako ne liči na pristojan put. Toliko novca se slijeva u ovu zemlju samo od turizma, ali putevi su u nezamislivo lošem stanju. Ok, za sav taj silni novac koji plaćamo za safarije možda i nisu mogli spasiti planetu dva puta kao što sam tvrdio danima, ali svakako su mogli malo da srede puteve.

Ubrzo potom slučajni lik na motoru izlijeće na cestu i zabija se u naš kombi. Rasipa se po putu i on i gomila vreća nečega koje je natovario na vozilo. Srećom, nije mu ništa, ali ostajemo tu nekih pola sata. Pomažemo mu da se sastavi, a vozač se ubjeđuje sa njim oko nastale štete na kombiju. Predugo čekamo. Pitam vozača da li čekamo policiju. Govori da ih neće zvati. Onda sigurno čekamo nekog šamana, mislim se.

Pokušavam da vežem pojas u matatuu, budući da je i mene i kombi dobro protresao udarac motocikliste. Nemoguća misija – pojas je zaključan u katanac predviđen za to. Oni su skapirali gdje metalni dio pojasa treba da se gurne, ali nisu provalili da bi pojasom trebalo da se obuhvati tijelo putnika prije toga. Ili vozača.

Najzad stižemo u Narok. Ovdje pažnja koju mi posvećuju lokalci dolazi do vrhunca. Doslovno se čitav gradić okreće za mnom. Prate me u stopu dok tražim hotel.

Najzad se smještam i odlazim do bankomata. Ljudi hodaju za mnom, dozivaju me i prate u stopu. Govornika na protestu koji se održavao na gradskom trgu svi prisutni su prestali da slušaju i svu pažnju usmjerili na mene. Kada im kažem odakle sam govore mi kako im je Nemanja Vidić najbolji prijatelj. Good for you, govorim, pozdravite ga u moje ime.

Motoristi, likovi zajebanih pogleda, djevojke, slučajni prolaznici i Maasai likovi ogrnuti svojim crvenim ogrtačima i sa rupama u ušima. Svi bulje u mene i došaptavaju se.

Muzungu. Čujem ih kako izgovaraju tu riječ.

Jezivo. Kao da sam neka utvara, kao da je Zoro stigao u grad. Šejn.

Sve me podsjeća na Takešikenžen, selendru na kinesko – mongolskoj granici u kojem su svi stanovnici izašli na ulice i pokušali da me fotkaju, u nekom svom ritualu obožavanja bosanskih travel bloegar.

Dopada mi se to Muzungu, dobro zvuči, iako i dalje ne razumijem šta tačno znači.

Dolazim u svoju sobu i najzad odlučujem da izguglam značenje te riječi.

Jeza me prolazi nakon što otvaram prvu stranicu rezultata gugl pretrage.

Bijeli čovjek.

Putnik.

Lutalica.

Duh

Činele

Lijepa i sunčana nedjelja u Nakuruu. Počela je sa gospelom i prisustvovanjem crkvenoj službi (!?). Iz želje da uživam u suncu i zvucima gospela koji dopiru sa svih strana, odlučio sam da prošetam do 4km udaljenog ulaza u Nacionalni park “Nakuru lake”. Usput ne prestajem da slušam predivnu izvedbu kompozicije “Kadosh” koju sam nešto ranije snimio telefonom u crkvi.

Kadosh je inače hebrejska riječ koja bi mogla da se prevede kao “sveti”. To sam naučio još u Palestini

Prolazeći kroz prašnjave ulice sela u kojem odsjedam i probijajući se kroz gustu šumu znatiželjnih i nerijetko mrkih pogleda, naletio sam na još jednu crkvu/skladište/vrtić (stvarno je teško reći o čemu se radi). Sa udaljenosti od nekih 100 metara djeluje kao da se radi o svadbi. Sa 50m kao da je u pitanju solistički nastup Mirka Pajčina. Ipak, na samoj kapiji ovog objekta shvatam kako se radi o gospelu.

Iako malo lošije produkcije, i ovdje se radilo o sjajnoj svirci. Klinci od nekih 10-15 godina sviraju, dok ekipa od 10 – ak vokalista pjeva na bini.

Starija gospođa me poziva da uđem i gestom ruke mi daje do znanja da je ok da snimam.

Stao sam u posljednji red i uživao u čitavom nizu odličnih izvedbi kompozicija posvećenih Hristu. U jednom trenutku bend je započeo “Kadosh”.

Ova izvedba me još više oduvala, budući da je sirovija, prljavija, iskrenija, ali i dalje divna. Tu, na nekom prašnjavom ćošku neke selendre, u nekom neuglednom i raspalom objektu.

“You reign

You Ancient Zion's King

Kadosh Kadosh

You are mighty on your throne…”

Gledam bubnjara, klinca od nekih 12 godina kako rastura bubanj i zapažam kako mu je jedna činela potpuno pocijepana. Pocijepana poput lista papira. Pocijepala ju je, očigledno, energija i neki životni neizdrž koji klinac emituje svakim pokretom ruke, svakim udarcem u bubanj.

Pitam se da li će ikada svojom svirkom izaći iz okvira ove selendre. Ovako zanesen, sklopljenih očiju, dok rastura bubanj, možda baš upravo sada to radi – izlazi iz svog geta, svog slum – a, uredno odjeven svira neki džez pred stotinama ljudi, diktira ritam, diktira takt i tok stvari.

Slušam svirku, gledam kako čitava dvorana lijepo pjeva i njiše se u ritmu. Razmišljam o Africi. O tome kako su ovi likovi napravili biznis od “spašavanja”. Gdje god da dođete u ovoj zemlji, ponude vam opciju da (za samo 9,99) nekoga spasite. Sirotišta za slonove, centri za žirafe, fabrike nakita koje zapošljavaju isključivo samohrane majke i odbačene žene, sirotišta za djecu….

Biznis bukvalno. Bijeli čovjek nahrani svoj white savior kompleks, ublaži savjest zbog vjekovnog tlačenja svih drugih rasa, a oni dobiju kintu. I svi srećni.

O spašavanju Afrike se govori oduvijek, mada mi Kenija, iskreno, djeluje daleko čistije, razvijenije i generalno pristojnije od, recimo, Pakistana.

Kada ste ovdje, teško je oduprijeti se tome. Toj zamci, toj potrebi da “spašavate”, da ostavite kintu “još samo ovdje”.

Nemam pojma, putujem sam i na putovanjima dosta čitam, pišem, ćutim, posmatram i razmišljam o glupostima (budući da imam dosta vremena da im se prepustim). Dosta je ovo kompeksna tema i siguran sam da ovaj sindrom “spašavanja” po Afrikama ima neko svoje ime i da ga je neko mnogo pametniji već objasnio.

Znam samo da sam u tom trenutku, dok sam gledao te klince i slušao beskonačno ponavljanje mantre “Kadosh, kadosh” pomislio jednu stvar: još samo ovog klinca treba spasiti. Još samo njemu treba kupiti nove činele i pomoći mu da ostvari sve one stvari o kojima misli i mašta dok sklopljenih očiju nastavlja da cijepa već rasturene činele.