Iako djeluje kao samo još jedna u nizu priča o putovanju na Kipar, ova priča je ipak mnogo više od toga. Djelujući povremeno kao fikcija i tjerajući čitaoca da učestvuje u kreiranju radnje, inspirisala je i Pavićev Hazarski rječnik, koji se, poput ove priče, može čitati od početka, kraja, ili iz sredine – u oba smijera. Upozoravamo čitaoca da čitanje priče unazad može izazvati glavobolje, ali i prizvati demone, kroz skrivene satanističke poruke i simbole. Možda i neće, ali vi svakako pokušajte. Naravno, uvijek možete okrenuti monitor naopačke i na taj način pokušati doći do suštine ove priče.

Put na Kipar

Svanuo je 29. decembarski dan 2017. godine. Srpstvo je bilo na ivici propasti. Pripadnici ovog naroda polako su počeli zaboravljati ko su i šta su. Kao što to i obično biva u sličnim teškim vremenima, gospodar univerzuma Kidod, zajedno sa svojim saradnicima, u posljednjem trenutku zavukao je svoje duge pipke u budžet boljeg entiteta Bosne i Hercegovine i okitio administrativni centar istog sa 88599342864 srpskih zastava. Ispostavilo se da je to bilo sve što je potrebno svemiru da se vrati u ravnotežu. Srpstvo je najzad spašeno i svi smo mogli da odahnemo.

Svi problemi su odjednom nestali i djelovalo je kao da za Nemoćne rendžere u ovom dijelu svijeta više nema posla. Zordon je svoju pažnju usmjerio ka uvijek nestabilnom Kipru i odlučio da u tu malenu zemlju pošalje uigranu ekipu boraca protiv zla, sa namjerom da u njoj uspostave stabilnost poput one u Bosni, prije svega u njenom boljem entitetu. Činilo se da bi ovoj podijeljenoj ostrvskoj zemlji dobro došao oprobani bosansko – hercegovački model uređenja i organizacije države. Ovaj posao povjeren je Nemoćnim rendžerima.

Još istoga dana, Zak, Džejson i Tomi zaputili su se ka Beogradu, po ostatak ekipe i neophodnu logistiku.

Stotine kilometara daleko od mene, il’ prostim jezikom sa one strane reke, Trini, Kimberli i Buda, poznat i kao Zordon vršili su posljednje pripreme za doček trojice rendžera iz Banjaluke. Plan je bio da Kimberli sa banjalučkom ekipom krene na Kipar, a Trini i Zordon ostanu u Beogradu, čuvajući integritet poljuljanog Srpstva.

Kimberli je bila dobar rendžer. Svoje vještine već je dokazala na putovanju Islandom sa Tomijem. Upravo je završila ubrzani kurs hirurgije i pripremala se za intenzivni kurs vještičarenja, što je bilo značajno za ovu misiju, kojoj je do tada nedostajao stručnjak upravo iz tih oblasti. Njene hirurške vještine doći će do izražaja na samom kraju misije.

Sa sobom je ponijela ikonu Bajage, zaštitnika vikinga, rendžera i jahača magle. Ikona je trebala da ih podsjeća na svetost ove misije i da ih drži na pravom putu. Tokom putovanja pazila je na ostale rendžere, koji su se povremeno pretvarali u vikinge, a nerijetko i u pijanice. Nakon svega nekoliko dana putovanja, postala je i ponosna tetka dva predivna podočnjaka.

Na žurci se poznaju junaci

Ubrzo su shvatili da je podrška Kipru bila samo paravan, iza kog se krila prava svrha ovog putovanja – potraga za Đe tačkom. Sva saznanja o postojanju ovog misterioznog koncepta vodila su na Kipar. Zordon je nabavio vikinške kape i sve je bilo spremno za put. Prije samog puta na Kipar trebalo je odoljeti posljednjem iskušenju – žurci kod Artemizije.

Naime, zla vještica Artemizija pokušala je svim sredstvima da spriječi Nemoćne rendžere u namjeri da krenu u potragu i potencijalno otkriju Đe tačku. Znala je da će tim otkrićem doći do svojevrsne propasti zla na svijetu i da će jednoga dana kada muškarci najzad otkriju Đe tacku svijetom zavladati mir i harmonija. Tim povodom organizovala je žurku, koja je, iako vješto osmišljena i zamišljena kao jedna spontana novobeogradska žurka, bila samo pokušaj sabotiranja ove važne misije. Namjera je bila da se rendžeri omame tradicionalnim proizvodima od trulog voća, hmelja i ječma. Pozvala je i nekoliko pažljivo odabranih lijepih žena, računajući na prirodnu slabost rendžera na njih. To je bio okidač za Tomija. Ubrzo je shvatio da jedna od njih grudi nosi k’o odlikovanja i obratio joj se riječima kaži mi ko ti gužva postelju i ko ima zlatne ključeve od tvojih tajnih odaja. Predložio joj je i da je prati gde god da je krenula, zaključivši da je sretan onaj s kim je noći delila.

Srećom, prijatelji su ga spriječili da poklekne pred izazovima i odvukli ga na aerodrom gdje mu je ubrzo ukazana pomoć u vidu kafe.

Aerodrom

Na aerodromu su dežurali Artemizijini ljudi i pokušavali da spriječe teleportovanje rendžera na Kipar, izmišljajući koncepte kojima su davali nasumična imena poput čekiranje karata, pasoška kontrola i detektori metala. Na kontrolorov zahtjev za pokazivanjem karata, Kimberli je vješto izvadila Bajaginu ikonu. I dalje pod uticajem otrova i vidno iznerviran, Tomi joj se obratio riječima: Kimberli, sestro slatka, nije to karta, to je neki čovjek. Kimberli, noseći svjetleću krunu na glavi, mudro mu je odgovorila kako to nije neki čovjek nego Bajaga lično. Iako je isprva kontrolor bio u fazonu verujem, ne verujem, ubrzo je shvatio ozbiljnost osoba s kojima je komunicirao, u Bajaginom pogledu prepoznao tajnu lozinku i pustio ih da prođu.

Nakon par sati, rendžeri su stigli na Kipar i ukrcali se u bijeli Zord marke Ford, koji ih je već čekao na aerodromu. Ipak, sabotažama ni ovdje nije bio kraj. Prepun samopouzdanja, još uvijek pod uticajem otrova, Nemoćni Tomi sjeo je za upravljač Zorda i ubrzo shvatio da se na ovom ostrvu Zordovi kreću pogrešnom stranom. Ipak, sabrao se i prisjetio kako je još kao mladić po blatu Gornje Patkovače vozio Dragonzorda u alkoholisanom stanju.

Larnaka

Ipak, nekako su stigli do centra, udobno se smjestili, obavili tradicionalno kićenje Bajage i započeli sa novogodišnjom proslavom.

Sve je bilo spremno za kraj još jedne godine, a time i za početak nove epohe u istoriji filozofije. Naime, filozofija bilježi četiri epohe u svojoj bogatoj istoriji. Filozofi prve epohe nastojali su dati odgovor na pitanje o prauzroku svega ili ukratko – šta je Arhe?. Svako razmišljanje imalo je za cilj iznalaženje odgovora na ovo pitanje. Nakon toga, konstatovana je važnost jednog drugog pitanja i uslijedila je potraga za odgovorom na njega – šta je čovjek?. Treću epohu, koja je trajala sve do dolaska rendžera na Kipar okarakterisala je potraga za odgovorom na možda najbitnije pitanje: kako su tvoji?.

Prvi dan nove godine donio je i početak nove epohe u istoriji filozofije. Njeni najistaknutiji predstavnici zaputili su se na Kipar, sa namjerom da odgovore na najznačajnije pitanje 21. vijeka – đe tačka?.

Do tog momenta, jedino što su ustanovili bilo je da je odgovor sakriven negdje duboko u lavirintu Bajaginih stihova.

Crkva Svetog Lazara

Što se tiče Larnake, u samom gradu i nije bilo pretjerano mnogo zanimlljivih stvari, osim crkve Svetog Lazara, vjerovatno najzanimljivije bogomolje u ovom gradu. Posvećena je Lazaru, liku iz Novog Zavjeta, kojeg je Hrist neposredno nakon smrti vratio u život. Taj događaj u hrišćanskom kalendaru obilježava se kao Lazareva subota i inače pada 8 dana prije Vaskrsa. Predanje kaže da je Lazar nakon Hristove smrti napustio Judeju i došao upravo na Kipar. Tu je narednih 30 godina živio kao biskup, upravo na prostoru današnje Larnake, da bi se potom (ovaj put i konačno) upokojio. Predanje takođe kaže da je ova crkva izgađena upravo na njegovom (drugom) grobu.

 

Slano jezero

Nije bilo vremena za gubljenje. Već sa prvim zracima sunca u novoj godini krenulo se u potragu za Đe tačkom. Put nas je naveo do slanog jezera i Hala Sultan Tekke džamije. Nakostriješena mačka dala je znak da smo na dobrom putu.

Slano jezero u Larnaki drugo je po veličini slano jezero na Kipru. Ovo jezero dom je brojnim pticama i predstavlja jednu od njihovih stanica na putu za jug. Deseci hiljada ptica privremeni ili stalni smještaj nalaze upravo na ovom jezeru, a među njima i hiljade ružičastih flamingosa, koji se hrane račićima tokom hladnih mjeseci.

Legenda kaže da je voda u jezeru postala slana nakon Lazareve kletve upućene ženi koju je zamolio da ga nahrani. Žena ga je slagala da nema čime da ga nahrani i napoji, a on ju je prokleo, osudivši je na suhe vinograde i slanu vodu u jezeru. Naučnici međutim tvrde da se slana voda probija iz mora kroz stijene i tako dospijeva u jezero. Izvoz soli iz ovog jezera nekada je bio glavni izvor prihoda lokalnog stanovništva.

Stavrovouni manastir

Nastavivši dalje prema Limasolu, rendžeri su se našli na vrhu brda Stavrovouni, sa namjerom da posjete istoimeni manastir. Ovaj manastir izgradila je carica Jelena u periodu između 327. i 329. godine i samim time se smatra jednim od najstarijih manastira na svijetu. Takođe, ovaj manastir je jedna od malobrojnih bogomolja koje se mogu pohvaliti time da u svojoj riznici posjeduju i dijelove Časnog Krsta, istog onog kojeg je Hrist nosio na leđima, hodajući kroz Via Dolorosu, sve do Golgote, na kojoj je kasnije i raspet.

Ipak, ovdje nije bilo ni traga Đe tački. S obzirom na to da je bio prvi januar, posjete manastiru nisu bile moguće. Sve što smo mogli vidjeti sa Stavrovouni brda bilo je gotovo pola južnog Kipra i brda išarana lijepim, ali neobičnim i nepravilnim putevima. Bili su to jako čudni putevi. Shvatili smo da su to vjerovatno oni nadaleko poznati Putevi Gosodnji. Da, čudni putevi Gospodnji nalaze se upravo na Kipru.

Choirokoitia

Put nas je dalje naveo do arheološkog nalazišta Choirokoitia, naselja iz neolitskog perioda, nastalog između 7. i 4. milenijuma prije nove ere. Poput manastira, i ovo nalazište je bilo zaključano, a ideja o preskakanju ograde naišla je na neodobravanje lošije polovine tima.

Nakon toga smo se zaputili ka farmi voštanih magaraca, a potom i doručkovali ispred zadruge.

Amathus nalazište

Nedugo potom našli smo se kod arheološkog nalazišta Amathus, koje je sve do 300. godine prije Hrista bio kraljevski grad. Ovdje je takođe poštovan kult Afrodite, gotovo koliko i u Pafosu, njenom rodnom gradu.

Nakon kraćeg treninga ekstremnog sporta u vidu krađe narandži iz usputnog voćnjaka i užurbanog bijega iz istog, našli smo se i kod dvorca u Limasolu. Ovaj dvorac krasi burna istorija, a legenda kaže da se Ričard Lavlje Srce ovdje oženio i svoju suprugu krunisao za kraljicu.

Limasol

Kako smo u popodnevnim časovima stigli u dosadni Limasol, tako smo ga jutrom i napustili i krenuli ka unutrašnjosti ostrva, odnosno ka Kykkos manastiru. Tomi se već navikao na vožnju pogrešnom stranom. Na putu ka manastiru nalazio se i Millomeris vodopad. Ni ovdje nije bilo traga Đe tački.

Kykkos manastir

Ubrzo smo stigli do jednog od najpoznatijiih i najbogatijih manastira na Kipru – Kykkos manastira. Osnovan je krajem 11. vijeka od strane Vizantijskog cara Aleksiosa. Nalazi se na padini Trodos planine i zbog brojnih požara kojima je bio izložen, danas ne postoje ostaci prvog manastira. Prvi kiparski predsjednik je bio monah u ovom manastiru, a po sopstvenoj želji tu je i sahranjen.

Duga je i zamorna legenda po kojoj se u ovom manastiru našla jedna od ikona Bogorodice, koju je naslikao isti onaj apostol Luka koji je naslikao i hilandarsku Trojeručicu. Meni je mnogo zabavnija činjenica da smo je vidjeli. Ustvari, i nismo baš. Ova ikona je konstantno pokrivena i predanje kaže da, ukoliko je pogledate, izgubićete vid. U rijetkim trenucima kada je otkriju, sveštenici se mole, okrenuti u suprotnom smjeru od nje. Kažu da je posljednja osoba koja ju je vidjela bio aleksandrijski Patrijarh Gerasimos 1669. godine.

Ova ikona se čuva na ovom mjestu oko 900 godina. Otprilike toliko dugo se i Trojeručica nalazi u Hilandaru. Kao i za ostale Lukine ikone, i za ovu se tvrdi da je čudotvorna i da je ljudima donijela mnoga dobra.

Nakon obilaska manastira, odlučili smo da se ne vraćamo ka Limasolu, već da presječemo ostrvo i izađemo na sjever. Ubrzo smo se našli u zaštićenom i zabranjenom vojnom području, nedaleko od granice sa turskim dijelom, u blizini gradića Pomos. Spustivši se do mora, vozili smo neko vrijeme uz samu sjevernu obalu Kipra, jureći ka Afroditinom kupalištu.

Pafos

Umorni, gladni, žedni i nervozni stigli smo u Pafos i zasjeli u prvi pab, nedaleko od hostela u kojem smo ranije rezervisali smještaj za večeras. Izašli smo u baštu u kojoj je bilo dozvoljeno pušenje i tu nam se ubrzo pridružio jedan pijani Britanac. Držeći pivo u ruci i petljajući jezikom, nastojao je voditi razgovor sa nama. Uz tipični britanski naglasak i humor rekao nam je da je Pafos pun Britanaca, da su Grci velike škrtice i da je sva priča o tome koliko je Pafos star jedna velika laž. Da bi potvrdio svoje tvrdnje, naveo je činjenicu kako se usred antičkih mozaika u ovom gradu nalaze telekomunikacioni šahtovi. Navodno je nasred mozaika starog dvije hiljade godina napravljena rupa za šaht, a na poklopcu šahta uredno nastavljen mozaik. Čak je tvrdio da poznaje lika koji radi te mozaike po šahtovima. Saslušali smo ga, popili još koje pivo i u nevjerici se povukli na počinak u hostel.

Iako je djelovalo kao slučajan susret, ubrzo smo shvatili da je sam Bajaga poslao jednog Jahača magle u obliku pijanog Britanca. Svrha njegovog dolaska bila je da nam otkrije ovu istinu i tako pomogne da raskrinkamo Grke i njihovu pažljivo njegovanu laž o antičkoj Grčkoj. Bilo je jasno kao dan – antička Grčka ne postoji. Kiberli, koja je godinama studirala starogrčki, teško je to podnijela.

Avakas Gorge

Jutrom smo krenuli ka kanjonu rijeke Avgas ili tačnije, klisuri koju je ova rijeka kreirala, konstantnim erodiranjem kamena. Ova klisura poznata je i kao Avakas Gorge. Vozili smo se pored mora, uživajući u pogledu na talase i stijene, dok su sa druge strane koze prelazile cestu i gubile  se u zelenilu kiparskih pejzaža. Parkirali smo na plaži i pješke krenuli ka kanjonu.

Šetnja ovim kanjonom jedna je od zabavnijih stvari koje možete raditi na Kipru. Zidovi kanjona su ispunjeni zanimljivim kamenim formacijama, a živi svijet čini bogata flora i fauna, sa nekim endemskim vrstama. Zbog velike količine vlage, neophodna je obuća za planinarenje i pojačan oprez.

Doručkovali smo na plaži, a potom se lošim makadamom vratili u Pafos.

Tombs of the kings

Vratili smo se u Pafos, sa namjerom da obiđemo barem dio ovog grada, koji je kao cjelina pod zaštitom UNESCO -a. Prva stanica bila je takozvana kraljevska grobnica. Ovu veliku nekropolu čine mnogi podzemni i nadzemni grobovi isklesani u čvrstoj stijeni, od kojih su neki iz 4. vijeka prije nove ere. Iako ime tako sugeriše, grobnice nisu korištene za kraljeve, već za ondašnju aristokratiju. Sve do 3. vijeka naše ere, viđeniji stanovnici grada Pafosa sahranjivani su na ovom mjestu. Neke od grobova krase dorski stubovi i freskama iscrtani zidovi.

Pafos nalazište

Arheološko nalazište u Pafosu je još jedno u nizu nalazišta pod zaštitom UNESCO – a u ovom gradu. U mnoštvu spomenika, stubova, građevina i mozaika, primijetili smo mozaik sa telekomunikacionim šahtom o kojem je govorio Britanac, kao i bogomolju iz antičkog doba, čija se gradnja upravo privodila kraju. Jasan dokaz da antička Grčka ne postoji.

Prošetali smo lukom i stigli do dvorca, kojeg je izgradila Vizantija u svrhu zaštite luke, da bi ga potom Turci srušili i ponovo izgradili. Služio je kao tvrđava, zatvor i skladište za so, a danas se u njemu odigravaju razni kulturni događaji.

Najzad smo krenuli ka Nikoziji. Usput smo kupili sve što nam je bilo potrebno za večeru. Da bi joj pomogli da prebrodi razočarenje uzrokovano spoznajom da je antička Grčka izmišljena, za Kimberli smo kupili flašu domaće rakije Živanije, koju je ona od milja prozvala Živanica. Udruženim snagama, do Nikozije smo je gotovo čitavu popili.

Nikozija

Kada dođete na Kipar primijetićete nekoliko čudnih stvari, kao što su neobične granice, britanske teritorije i dupla imena gradova. Tako je naš nesrećni Tomi vozio satima ka Lefkoziji, uporno pokušavajući pronaći putokaz za Nikoziju. Mudri Zak je shvatio da se radi o istom gradu.

Usput smo obišli Afroditinu stijenu, mjesto za koje legenda kaže da je rodno mjesto ove boginje, a nedugo potom i antički Kourion. Tu smo dočekali zalazak sunca, posmatrajući more sa uzvišenja pored nalazišta. Bio je to trenutak čiste pobjede.

Pojurili smo prema Nikoziji i smještaju koje je par sati ranije Džejson rezervisao. Kimberli i Tomi su sa domaćinom ostali do kasno u noć, sjedeći pored kamina, pijući živanicu i vodeći zanimljiv razgovor o ovoj podijeljenoj zemlji.

 

Jutrom smo se zaputili u Nikoziju, navodno jedinu podijeljenu prestonicu na svijetu. Proveli smo neko vrijeme u obilasku južnog dijela. Pored toga što je jedina podijeljena prestonica, ovaj grad je takođe jedini grad na svijetu sa dvije vremenske zone. Naime, Turci su odlučili da na svojoj teritoriji Sjevernog Kipra ne pomjeraju sat početkom proljeća i jeseni. Tako da tokom pola godine, vrijeme u podijeljenoj Nikoziji je bukvalno relativan pojam.

Obišli smo Famagusta kapiju, Bujuk Han i Selimiye džamiju, koja je kao i većina džamija na Kipru izgrađena na ostacima hrišćanske katedrale. Šetajući južnim dijelom grada, naišli smo na još jedan dokaz o nepostojanju grčke civilizacije. Naime, na jednom od arheoloških nalazišta radnici su upravo vršili završne radove na crkvi iz četvrtog vijeka. Kimberli je samo tiho okrenula glavu. Proveli smo par sati u južnom dijelu Nikozije, kada je došlo vrijeme za metamorfozu i prelazak u sjeverni dio ovoga grada i zemlje.

Mapa puta.