Na parkingu koncertne dvorane u Akurejriju, na sjeveru Islanda, stajala je kućica dok su po njoj udarale kapi kiše, a u njoj sjedili diplomirani klasični filolog, zaposlen kao producent koncerata u beogradskom Domu omladine i slučajni inžinjer elektrotehnike iz Banjaluke. Zagledani u more Eyjafjörður zaliva, razgovarali su dugo o muzici koja se čula sa plejera, pili pivo i rakiju. Negdje na putu do ovog najsjevernijeg grada na Islandu i prebivališta Djeda Mraza, naišli su na Vinbuđin i kupili alkohol. Inžinjer je već danima vozio supjan. Rakija ga je grijala i održavala svježim i pozitivnim, što je prilično poželjno ukoliko se nađete u toliko nepredvidivom okruženju kao što je Island. Nikada i nigdje inžinjer do tog trenutka nije osjetio toliku beznačajnost i minornost sopstvene jedinke kao u ovoj zemlji. href=”http://www.easttothesun.com/2017/03/16/divna-mila-lijepa-gizdava/”>Tamo odakle je došao na ovo ostrvo, priroda se olako shvata i ne pridaje joj se mnogo pažnje. Tamo je ljudi ne poštuju i uspjeli su da je ukrote. Ona im se zbog toga tek povremeno osveti ponekom poplavom, sušom ili iznenadnim, za voće pogubnim mrazom. Tamo ljudi gospodare njome.

Helvegen

Sjedili smo na tom parkingu i dugo razgovarali. O muzici, prije svega. Ona je jedna od onih osoba koja poznaje muziku i s kojom možete danima pričati o njoj i mnogo toga naučiti. Puštao sam Sopot, Tattoo, Dhafera i Šizomantru. Kiša je pljuštala vani, a mi smo sjedili u kolima i čekali da se naš domaćin iz zajednice vrati s posla, pa da se zaputimo kod njega na konak. Grmilo je i kiša je pljuštala, a ja sam se sjetio da na telefonu imam par pjesama Wardrune, nordijske etno – grupe koju mi je kao i sve ostalo što znam o sjevernjacima otkrio Draško, malteški vitez.

Pustio sam Helvegen. Ta jeziva kompozicija započela je istom grmljavinom kakvoj smo i sami upravo svjedočili. Grakali su Odinovi gavranovi. Jezivi, grubi i sirovi nordijski glas zapjevao je na starom jeziku i otpjevao par stihova, prije nego što su se zvuci udara groma prolomili, a ostatak hora uključio u pjevanje. Zamislio sam milijarde tona vrele, ključajuće lave ispod nas, ogromne tektonske ploče koje se razmiču tu kraj nas, ogromnu, zastrašujuću masivnost vode i glečera. Djelovalo je i zvučalo pakleno.

Sam naziv pjesme, Helvegen (Road to Hel) bi u grubom prevodu značio Put u podzemlje, ili u malo slobodnijem – Put u pakao. Pomislio sam kako živimo upravo to. Zapravo smo krenuli na put u pakao. Pakao Islanda. Zvučalo je kao Island, kao sav pakao i avantura koju smo proživljavali u toj zemlji. Jedinoj zemlji u kojoj se zadržao stari nordijski jezik u svom, gotovo neizmjenjenom obliku. Jezik na kojem je i otpjevan Helvegen.

Bilo je već 20h. Auto je bio ugašen, a plejer je neumorno emitovao muziku.  Ćutali smo, gledali u more ispred nas, ispunjeni strahopoštovanjem prema prirodi, muzici i životu samom, slušajući Wardrunu. Kada je konačno kucnuo čas da krenemo, pokušao sam da upalim kola. Nisam uspio. Ostali smo bez akumulatora.

Hveragerdi

Spavali smo u odjeći, na jednom madracu. Bio sam prljav kao svinja. Ležali smo u sportskoj sali, sa 100 – tinjak evakuisanih judi i nekoliko volontera Crvenog krsta. Volonteri su, bez pretjerane potrebe, cijelu noć probdjeli nad nama. Radilo se o starijim ljudima, mještanima Vika. Brzo su se organizovali, na samom početku oluje, poslali ekipu spasilaca po nas i čuvali nas čitavu noć, pružajući nam utočište, hranu, piće i osmijeh. Čak su nam donijeli karte i ostale društvene igre.

Čuo sam ljude kako razgovaraju o stanju na putevima. Očigledno, put još uvijek nije otvoren. Noć je bila paklena, ali smo ipak zaspali. Nevena se probudila i odmah smo stvari postavili na svoje mjesto, dali im novu, bolju perspektivu. Čovječe, ovo je sjajno. Spavali smo na madracu, večerali i doručkovali besplatno. Ovo što smo sticajem okolnosti dobili u Crvenom krstu, platili bi u hostelu najmanje 40 eura po osobi. Sve je stvar perspektive.

Doručkovali smo, popili kafu, pozdravili se sa ljudima, razmijenili kontakte i napustili Crveni krst. Volonteri su čak svojim privatnim automobilima razvezli sve one ljude koji su evakuisani iz oluje, a čiji su automobili ostali negdje pored puta. Mi smo se čuli sa Đorđem i odlučili da dođemo kod njega i djevojke u hotel, da se upoznamo i pozdravimo. Hotel je bio udaljen bukvalno 30 metara od sale u kojoj smo proveli noć. Našli smo se u predvorju. Ljubazni i kul Rumun se upoznao sa nama, malo popričao o sinoćnjim događajima i dao nam gomilu savjeta i preporuka, s obzirom da već godinama živi na Islandu i inače je Nikolinin prijatelj. Zapravo je, kao i mi, upravo krenuo ka njoj kada ga je oluja u toj namjeri spriječila. S obzirom da smo bili prljavi kao svinje, pozvao nas je u svoju sobu da se istuširamo. Bilo je to vrijednije od bilo čega što mi je jedna osoba mogla dati u tom trenutku. Pozdravili smo se, zahvalili, poželjeli sreću jedni drugima i obećali da se vidimo večeras kod Nikoline.

Iako je vani i dalje vjetar bjesnio, jačina mu nije bila ni približna sinoćnjoj. Put ka Rejkjaviku bio je već otvoren, a otvaranje puta ka Istoku trebalo je da se desi svakog trenutka. Čekali smo. Đorđe nas je ohrabrivao u našoj namjeri da krenemo dalje, rekavši da ne treba da se bojimo, da nas neće odnijeti vjetar i da će ubrzo otvoriti put.

Najzad smo došli do naše kućice i shvatili da osim par ogrebotina nije pretrpjela ozbiljnija oštećenja. Pokidali smo karton sa nje i na moje insistiranje ga zadržali, za slučaj sledeće oluje. Sjeli smo u kola i odlučno krenuli na Istok. Put je najzad otvoren.

Ipak, odlučnost nam je lomio i dalje snažan vjetar i milijarde čestica pijeska koje su udarale u automobil, prijeteći i dalje razbijanjem prozora. Vik se nalazi između dva glečera i put je, iako otvoren, postajao sve opasniji. Vozili smo nekoliko kilometara ka istoku i oklijevali, predomišljali se, vraćali nekoliko puta i kretali ponovo na Istok, da bi najzad prelomili i jednostavno donijeli onu najgoru, ali najpametniju odluku – da odustanemo. Vraćamo se nazad, ka Rejkjaviku. Svi ti kilometri su bili manje – više uzalud. Moramo se vratiti 150 kilometara do Rejkjavika, u tačku iz koje smo započeli put i zajahati ostrvo s druge, zapadne strane, da bi konačno stigli na sjever. Dođavola, energija mi je potpuno opala zbog toga. Vraćamo se u glupi Rejkjavik, iako znamo da nas samo par kilometara vožnje kroz oluju dijeli od izlaska na siguran, bezbjedan put.

Ubrzo smo se povratili i počeli da uživamo u prizorima pored puta. Ugledali smo putokaz za maleno, simpatično selo Keldur i zaputili se ka njemu.

Napunili smo rezerve vodom i energijom u Kelduru, nastavili ka Hveragerdiju i nakon nekog vremena stigli u taj grad. Tu navodno postoji planinska rijeka kojom teče vrela voda iz okolnih izvora. Navodno se ljudi u njoj kupaju tokom čitave godine. Ušli smo u taj simpatični grad i ubrzo zapazili putokaz ka vrelim izvorima i planinarskoj stazi.

Vozili smo par kilometara, a zatim započeli planinarenje po prelijepoj islandskoj prirodi i brdima oko Hveragerdija, dok se sa svih strana dimilo iz vrelih otvora na tijelu Zemlje. Njena utroba je ključala. Bio je to pravi pakleni prizor. Vrela voda je izbijala iz šupljina, zajedno sa blatom i dimom koji je, prepun sumpora, smrdio ni manje ni više nego na – kuhana jaja. Vegetacija u okolini šupljina je bila spaljena sumporom i temperaturom.

Bilo je jako hladno, sa samo par stepeni iznad nule. Duvao je jak vjetar, a mi smo planinarili, noseći zimske kape, rukavice, gojzerice, dukseve i jakne. Nakon sat vremena nevjerovatne šetnje kroz dimom ispunjene prelijepe predjele, stigli smo do vrha uspona i samog kupališta. U vodi je bilo tek nekoliko ljudi. Nosili smo par piva, s namjerom da ih popijemo u vreloj vodi, dok je izvan rijeke vladala zima.

Skinuo sam se, obukao kupaći i nakon par sekundi smrzavanja i trčkaranja na prstima ka rijeci, držeći samo pivo u ruci, zabio se u vrelu vodu. Bilo je savršeno. Temperaturu vode ne bih ni sam pod tušem bolje podesio. Ležali smo u vodi neko vrijeme, odmarali se i pustili naša umorna tijela da se resetuju i odbace sve te mrtve čestice kože sa sebe, previše lijeni da ikada napustimo ugodnu sigurnost toplote koju nam je pružala rijeka.

Zapad

Nastavili smo vožnju, prošli pored Rejkjavika, konačno skrenuli ka sjeveru i umjesto tunelom koji se plaćao odlučili da krenemo dužim putem oko Foraging – Hvalfjörður zaliva. Znao sam da nas zbog gubitka silnih kilometara čeka mnogo napornija vožnja nego što sam planirao. Morali smo nadoknaditi izgubljeno vrijeme i kilometre. Vozili smo satima oko zaliva, umjesto pola sata kroz tunel, ali se to pokazala kao najbolja odluka. Usput smo vidjeli divlje konje, planine, jezera, vodopade i slapove sa kojih smo pili vodu. Čak se i Sunce pojavilo po prvi put otkad smo stigli na Island.

Preskočili smo ionako previše udaljen zapadni fjord i zaputili se odmah do Hraunfossar i Barnafoss vodopada.

Bila je već ponoć, a djelovalo je kao da je sumrak. Nestvarno. Bili smo već dosta sjevernije nego prethodnih dana. Svjetli dio dana je trajao duže nego na jugu. Takođe, što smo se više kretali ka sjeveru, nailazili smo na sve manje naselja i civilizacije uopšte. Divlja, neobuzdana priroda krasila je Sjever. Iako je bilo čak i ljepše nego na Jugu, zbog nenaseljenosti, veće nadmorske visine i hladnoće bilo je mnogo rizičnije voziti ovuda. Nastojao sam da ne mislim na to šta bi se moglo dogoditi s nama ako iz bilo kog razloga zaglavimo ovdje.

Stigli smo do uključenja na glavnu cestu, parkirali kola između zidova benzinske pumpe, okrenuli ih ka prelijepoj planini i zaspali pijući rakiju, razgovarajući i gledajući u nju.

Molitva

Ponio sam stari telefon, ubacio u njega islandsku karticu sa Internetom, povezao ga na punjač, tako da smo ga koristili kao ruter i povezivali svoje telefone na Internet preko njega. Bez mobilnog Interneta na Islandu, teško da ćete se uspjeti snaći ili preživjeti bez ozbiljnog plana i još ozbiljnije opreme.

Konstantno smo provjeravali savršeno precizne sajtove vremenske prognozne i stanja na putevima. Bila je teška odluka da uopšte krenemo na sjever. U okolini ona dva glečera na Jugu konstantno nastaju oluje. Gledao sam prognozu i razmišljao. Već tada smo shvatili da ćemo imati kratki vremenski prozor između oluje kod bližeg i oluje kod daljeg glečera i ako se budemo kretali tačno po planu, uspjećemo da u okviru tog prozora projurimo između njih i izvučemo se na sigurni zapad, okončavajući putovanje u Rejkjaviku. Imali smo realnu šansu da prođemo i zatvorimo krug. U suprotnom, ostaćemo zarobljeni na Islandu i propustiti avion. Bila je potrebna ludost, hrabrost i velika sreća da napustimo sigurnost koju nam je davala relativna blizina Rejkjaviku, da se zaputimo ka gradu Akurejri i u tačno odgovarajućem trenutku se probijemo između tih najavljenih oluja na Jugu.

Pored oluja na Jugu, trebalo je razmotriti i onu koja upravo treba da započne svoje ludilo ovdje, na Sjeveru, između nas i Akurejrija. Bilo je 10h kada smo se probudili. Ljubazni ljudi na pumpi su mi rekli da na Sjeveru svi voze terence, da je vjetar veoma jak trenutno, ali da ipak neće odnijeti automobil s puta, koliko god malen bio, i da za razliku od Juga Islanda, na sjeveru srećom nema pijeska koji može oštetiti kola. Prognoza je govorila da će oko 13h započeti oluja, a da će u 18h dostići svoj vrhunac i da će tada prolaz ka gradu Akurejri biti zatvoren. Malo smo se lomili i razmišljali. Sva drama oko prevoza, vremena i stanja na putevima prijetila je da naruši osjećaj potpune euforije koji nas je držao sve vrijeme puta. Argumenti za i protiv bili su podjednako jaki. Ipak, smorili smo se od brige oko kola i vremena i skapirali da treba da se zaletimo u oluju i završimo to. Do Akurejrija nas je dijelilo 500 kilometara. Sa ograničenjem brzine na Islandu od 90km/h, za to mi je trebalo nekih 6, 7 sati. Dakle, u Akurejri bi trebali stići tačno kada zatvore put do njega, tačno u vrijeme vrhunca oluje, ili ukratko – provući se za dlaku.

Naravno, prvi dio puta sam vozio oko 120km/h. Sjever Islanda je potpuna pustinja. Nema ni mnogo kamera koje mjere brzinu, a policajci ne postoje. Svirala je muzika sa neke islandske radio – stanice. Stigli smo do početka uspona na planinu i shvatili da prelaskom te tačke i usponom na planinu više nema povratka. Bukvalno u tom trenutku sa radija je, suprotno svim očekivanjima i zakonima logike počela da svira – molitva. Pjesma Marije Šerifović, pobjednice Evrovizije zasvirala je na islandskoj radio stanici. Pogledali smo se u potpunom šoku, zaključili da je to jasan znak, pojačao sam radio i zaputio se direktno u Akurejri, u samu oluju.

Oluja

Počeo je uspon na planinu, a oblaci praćeni grmljavinom i snijegom su počeli da se navlače oko planinskih vrhova. Dostizali smo sve veću visinu, a vjetar je jako duvao i ljuljao nam kućicu. Želudac mi se okrenuo kada sam shvatio da trebam proći između dva planinska vrha koja su bila obavijena najtamnijim oblacima i maglom. Par dana ranije poslali su mi iz agencije mail da na autu imamo ljetne gume i da izbjegavamo planine i zimske usplove, s obzirom da su najavljene oluje. Mi smo u tom trenutku bili na posljednjem mjestu na svijetu na kojem bismo trebali biti – na snijegom zavejanoj planini usred oluje, na sjeveru Islanda, vozeći najmanji automobil sa ljetnim gumama. Ipak, vjerovao sam prognozi koja je govorila da nije tako strašno.

Nevena je bila toliko kul da se poput krtice zavukla u brdo stvari na zadnjem sjedištu auta i jednostavno zaspala, a ja sam vozio, pio rakiju i slušao Dhafera. Bodrio sam samog sebe, pratio prognozu na telefonu, brojao kilometre do silaska s planine. Adrenalin mi je strujao tijelom. U nekom trenutku pojavio se i mokar snijeg, pa sam smanjio brzinu. Bilo je jednostavno odvratno. Osjećao sam da ćemo se probiti. Akurejri je bio sve bliže. Jedva sam čekao da se probijemo, da mogu da budem sav ponosan i pun samopouzdanja. Držao sam čvrsto volan i nekih 20 kilometara prije Akurejrija smo počeli gubiti na visini.

Snijega je bilo sve manje. Akurejri je bio samo još par kilometara udaljen od nas. Počeo sam da se kreveljim polupijan, presrećan i ponosan na sebe, na nas. Prošli smo i ovu oluju, drugu po redu. Stekli smo ogromno samopouzdanje prolazeći kroz sva ova sranja. Osjećao sam da mogu uraditi bilo šta na svijetu. Zato su putovanja korisna. Pomažu nam da upoznamo sebe, svoje slabosti, mane i vrline. Da pomjerimo granice, savladamo strahove, naučimo se suočavati s njima i pobjeđivati ih. Na ovom putu smo shvatili nekoliko krucijalnih stvari: ja sam vrhunski vozač, Nevena je (anonimni) alkoholičar, a mi, nas dvoje i mi Balkanci, mnogo smo spremniji, sposobniji, inteligentniji i plemenitiji, barem od svih tih stranaca, kvazi – avanturista koje smo sreli na onoj benzinskoj pumpi.

Veselo smo konstatovali koliko smo srećni i blagoslovljeni svime pa i činjenicom da na ovom ludom ostrvu već imamo mrežu od nekih 10-ak ljudi rasutih po različitim tačkama i sa kojima smo konstantno u kontaktu, obavještavajući jedni druge o vremenskim i ostalim prilikama na putu. Srećni i zadovoljni, uletjeli smo u Akurejri po najvećoj kiši, srećni što je vrijeme toliko fantastično. Da, pomjerili smo granicu. Kada pregrmite pješčanu i snježnu oluju, neki glupi cjelodnevni pljusak bez jačeg vjetra vam se čini kao savršena vremenska prilika.

Akurejri

Najzad smo stigli u Akurejri, drugi po velični grad i najsjeverniji grad na ostrvu. Čim smo stigli, ustanovili smo da je u ovom gradu parking i javni prevoz potpuno besplatan.

Bilo je hladno i kiša je pljuštala. Akurejri je bio prilično pust. Nakon kraćeg obilaska grada po pljusku, sjeli smo u pekaru koja je djelovala jeftino. Popili smo kafu, a Nevena je ustanovila da možemo jesti besplatno. Na velikim ovalima ostavljali su okrajke od peciva i malene sendviče koji su izgledali kao tapas. Bila je to savršena prilika da se nahranimo besplatno i time rasteretimo budžet. Sjedili smo tu neko vrijeme i glasno razgovarali satima. Oko 18h, par minuta prije fajronta, prišla nam je gospođa koja je čistila to mjesto i obratila nam se na čistom srpskom. Dušanka, izbjeglica iz Knina, Krajišnica. Nakon pada Krajine, došla je sama u Akurejri, othranila dvije ćerke i odškolovala ih. Mlađa takođe radi na istom mjestu kao čistačica. Dušanka radi nekoliko poslova, da bi djeci obezbjedila sigurnost, daleko od Balkana. Odisala je hrabrošću i snagom. Pozvala nas je da prespavamo u njenom domu, ali smo odbili tu velikodušnu ponudu, s obzirom da smo već imali dogovor sa Runarom, i da smo se radovali što ćemo najzad upoznati lokalca, Islanđanina. Razmjenili smo brojeve, obećali da ćemo se javiti i izašli iz pekare, zaputivši se do kuće Deda Mraza, bizarne i nezanimljive, ali i jedine turističke atrakcije u grada Akurejri.

Pored toga što Deda Mraz jednostavno taj dan nije radio, ispostavilo se da je to običan čovjek, koji živi u običnoj kući pored atrakcije, nosi vještačku bradu, vozi terenca i vodi jedan poprilično nezanimljiv život. Vjerovatno pije, ima kredit, reumu i povremeno bije suprugu. Bio sam manje – više shrvan.

Runar

Sjedili smo na parkingu koncertne dvorane grada Akurejri, sve dok se samohrani otac i naš domaćin Runar nije vratio s posla, oko 20h. Tada smo se zaputili njegovom domu. Radilo se o lijepoj kući, sa sjajnim pogledom na more i Akurejri. Prosječno hladan Islanđanin nas je dočekao i rekao da ćerka spava i da ćemo je sutra možda upoznati. Istuširali smo se toplom vodom koja se po Islandu distribuiše iz prirodnih izvora i besplatna je. Nevena je spremila pasulj iz konzerve, popili smo rakiju i Nektar pivo koje sam donio iz Banjaluke i započeli razgovor.

Runara je Akurejri polako ubijao. Iako je par godina mlađi od mene, imao je iza sebe brak i u susjednoj sobi – žensko mladunče. Rekao mi je da nije baš uobičajeno da ljudi u njegovim godinama imaju djecu i brak iza sebe – on je jednostavno bio glup, mlad i zaljubljen. Potegao je gutljaj piva, a potom mu se pogled u tišini izgubio u nepoznatom. Nastavio je da priča o sebi. Bio je nesretan, deprimiran. Runar je bio mlad i nije više želio da živi na tom malenom, izolovanom i i deprimirajućem mjestu. Želio je da napusti Akurejri, ali je istovremeno bio osuđen na doživotni ostanak tu. Tu je živjela njegova bivša supruga sa djetetom, i samim time je i njegova sudbina bila određena. Prihvatio je to, iako je ironijom, sarkazmom i inteligencijom pokazivao da mu nije po volji što je osuđen na Akurejri.

Alternativa za njega je bila da se pridruži zajednici, otvori vrata svog doma strancima i samim time pusti svijet da dođe njemu, bez da on odlazi u svijet. Istovremeno je svom djetetu omogućavao da kroz upoznavanje svih tih ljudi i kultura raste u jednu otvorenu, svjesnu, tolerantnu i pametnu osobu, koja će, nadao se, jednoga dana biti građanin svijeta.

Ostatak večeri bavili smo se istorijom Islanda i odgovaranjem na naša pitanja o toj neobičnoj zemlji.

Kiša je pljuštala vani.

Margareta

Klečala je na stolici i nespretno u malenim rukama držala nesrazmjerno veliku kašiku kojom je zobala pahuljice. Nosila je plavu pidžamu sa tufnama, a njena malena, gola stopala su bila rumena od hladnog poda. Imala je plavu kosu do ramena. Otac je sjedio preko puta nje i obraćao joj se na meni nerazumljivom jeziku. Imala je 5 godina i zvala se Margareta. Bio je u pitanju jedan zvrk zapravo.

Probudivši se, zatekao sam ih za stolom, a ona je nakon aproksimativno 7,43 sekunde uobičajenog dječijeg stida počela da igra svoju igru. Ustala je sa stolice, zaletila se velikom brzinom ka ocu, za nju otjelovljenju Sigurnosti i snažno zabila glavu u njegove grudi, tražeći zagrljaj. On ju je zagrlio i rekao joj nešto na islandskom, a iz njegovih grudi čuo se samo prigušeni kikot. Promolila je nos, radoznalo nas pogledala i počela da šapuće ocu nešto. Onda nam je prišla, stidljivo se rukovala sa nama, a zatim pobjegla u sobu. Nespretno je trčala po hladnom parketu svojim bosim stopalima, a potom izvirivala iza vrata.

Odavno nisam vidio ništa draže. Taj maleni organizam predstavljao je sve u Runarovom životu. Samo zbog nje nikada neće napustiti tu zemlju, ostaće tu zauvijek.

Ono što je mogao da uradi je da dovede svijet u svoj dom. Da nauči svoje mladunče da postoji jedan ogroman svijet i da njeno maleno ostrvo nije sve što postoji, da postoji toliko kultura i boja na planeti u kojoj živi. Virila je iza vrata svojim plavim krupnim očima i kikotala se, presrećna što opet u kući ima potpune strance. Pokušao sam da zamislim šta se sve dešava u jednoj malenoj glavi kada joj u kuću redovno dolaze ljudi iz svih dijelova svijeta, sa svojim jezicima, bojama kože, pričama i identitetima. Bilo je nemoguće zaustaviti je. Trčala je od sreće, a ja sam pokušavao da komuniciram sa mnom. Iako je neko vrijeme bježala i oklijevala, odjednom je počela da trči prema meni i da mi zabija tu malu glavu u naručje i čini me nevjerovatno radosnim. Igrali smo se.

Već je znala ponešto o Bosni. Otac joj je pričao da dolazi čovjek iz te zemlje i objasnio joj par stvari. Čitao je moju priču o toj zemlji i pokazivao joj fotografije. Svidjelo joj se jako. Nikada nije vidjela ništa slično. Obećao sam joj da ću joj biti domaćin ako ikada dođe sa ocem u Bosnu. Tata joj je preveo. Opet se sva radosna zaletila prema meni i zagrlila me.

Prije nego smo napustili njen dom i Akurejri, uzela me je za ruke, povela u sobu, izdrobila nešto na islandskom i gestikulacijom mi pokazala da pomjerim svoje stvari sa stolice. Pomjerio sam ih, a ona me pogledala iz perspektive jedne žabe, podigla komad papira sa stolice i sa osmijehom mi ga pružila.

Bila je to putnička torba, kofer. U njenoj glavi, ja sam bio jedan putnik, a putnicima trebaju torbe. Lijepe malene torbe napravljene od papira koje djeca od 5 godina koriste za crtanje. Na torbi je bilo nacrtano sunce, put, šuma, i dvoje ljudi. Spojila je dva crteža prozirnom trakom, a na gornjem rubu heftalicom sa papirom povezala tanke kablove od slušalica. Bilo je očigledno da je kabl predstavljao dršku torbe. To je bio njen poklon meni. Nismo mogli da se verbalno sporazumijemo, ali smo se  savršeno razumjeli. Ona je željela da mi pokloni torbu, da mi olakša put i da mi pokaže da joj je drago što sam tu. Gledao sam ta dva komada papira u koja je bilo umotano čitavo jedno majušno srce i nijemo gledao njene velike plave nasmijane oči. Držala me za ruku i gledala iz perspektive jedne malene žabe, a ja sam je samo mogao podići i nastojati da snagu zagrljaja koju sam želio da joj dam pokušam sputati i prilagoditi jednom malenom i krhkom tijelu, tijelu petogodišnjeg djeteta.

[fblike]