Nakon neprospavane noći stižem u San Cristobal, čekiram se u hostelu i već 5 minuta kasnije sjedim u restoranu Sarajevo na koji sam sasvim slučajno nabasao lutajući gradom.

Kajiš na torbi mi je pukao tako da je već neko vrijeme nosim u rukama. Sve se raspada, baš kao i ja. Noćas sam prešao milion kilometara, mada zapravo sve vrijeme boravka u ovoj zemlji ritam mi je i više nego intenzivan.

Teško mi je bilo priznati da sam se zaželio udobnosti civilizacije, jer htio sam se prepoznati u liku nekog prekaljenog pustolova, neumorne lutalice, kojemu je svejedno gdje zanoći, a gdje osvane, samo da se putuje. Realnost je uvijek surovija od mašte. Ponekad priznam sebi kako je svemu kriva moja dječačka mašta koja nikako da nađe svoju pravu mjeru, nikako da uspostavi kakvu-takvu ravnotežu sa stvarim životom. To bi čovjeka spasilo od mnogih razočarenja.
Ali i najljepših trenutaka.
Bekim Sejranović, Tvoj sin Huckleberry Finn

Ubrzo nalazim maršrutku za Chamulu i nakon nekih pola sata stižem u ovo majansko selo u kom i dalje, na jedan vrlo tradicionalan način, žive Tzotzil Majanci.

Tzotzil su autohtoni narod majanskog porijekla koji naseljava planinske predjele savezne države Chiapas. Zadržali su svoj Tzotzil jezik ali i mnoge predhispanske tradicije i običaje, posebno u vjerskim praksama, koje predstavljaju sintezu starih majanskih vjerovanja i elemenata katoličanstva uvedenih tokom španske kolonizacije. San Juan Chamula je autonomna zajednica, sa sopstvenim sistemom upravljanja i običajnim zakonima, gdje su spoljne vlasti ograničene u svom uticaju. Radi se o autonomnoj zajednici, nezavisnom selu koje vodi sopstvene zakone i tradicije, dok policija i vojska Meksika nemaju pravo ulaska bez dozvole lokalnih vlasti.

San Juan Chamula je puni naziv sela i poznato je po jedinstvenoj crkvi i ritualima koji kombinuju katoličke i autohtone majanske tradicije.

Savršena slučajnost ogleda se u tome što je nedjelja, odličan trenutak za posjetu crkvi. I to ne bilo kojoj crkvi.

Naprotiv, crkvi poput ni jedne druge.

Prizori koje zapažam dok se probijam kroz lokalnu pijacu, na putu od kolektivo stanice pa do crkve svakako su sve samo ne uobičajeni. Mnoštvo naroda se vrzma svuda oko mene, velika je gužva, dan za pijacu ali i za molitvu.

Lokalci, indijanci zapravo, odjeveni su u ovčja krzna i uglavnom imaju duge i guste crne kose. I muškarci i žene nose nešto nalik suknjama od krzna. Mnoge žene nose svoju mladunčad u naručju i doje ih dok hodaju ulicom, potpuno golih grudi. I svi su ekstremno niski. Mnogi koje srećem duplo su niži od mene.

Svuda okolo prodaju se najrazličitije stvari, ali uglavnom voće i odjeća od istog tog krzna.

San Juan Bautista

Najzad stižem do same crkve ispred koje je okupljeno mnoštvo naroda. Muzika, svirka, lokalci u svojoj nošnji, žene koje prodaju ručno izrađene narukvice, ali i nekoliko vrlo neprijatnih pijanica. Traže novac a potom ljutito dobacuju nešto na svom lokalnom jeziku. Sve u svemu, ne djeluje kao pretjerano prijateljsko okruženje.

Ljudi ispred crkve uglavnom su podijeljeni u nekoliko grupa i u svakoj od njih nalazi se nekoliko muzičara koji ih zabavljaju. Mislim da se radi o nekoliko nezavisnih grupa, vjerovatno su u pitanju ceremonije vjenčanja.

Spolja San Juan Bautista crkva izgleda kao tipična katolička crkva, ali unutrašnjost, koju ću ubrzo da vidim ne liči ni na šta što sam ikada vidio.

Snimanje unutrašnjosti strogo je zabranjeno i čuo sam glasine o tome da, ukoliko pokušate da snimite ritual, ljudi vas opkole, oduzmu vam telefon i potom ga razbiju o kameni pod crkve. Snimanje starješina, šamana i vjerskih vođa takođe je strogo zabranjeno, budući da žive u uvjerenju kako fotografija može ukrasti dio njihove duše.

Plaćam ulaz 30 pesosa i najzad ulazim u crkvu.

A unutra, umjesto uobičajenih klupa, na hiljade svijeća svuda po podu i oltaru, miris tamjana, povišena temperatura usljed hiljada malenih plamenova. Po podu su posute svježe borove iglice, koje simbolizuju vječnost i pružaju mekani sloj za vjernike koji kleče tokom molitve. Zidovi su ukrašeni palminim grančicama i slikama katoličkih svetaca, a kroz prozore prodire svjetlost koja se prelama i čije zrake ispunjava dim svijeća ali i tamjana, čijim je mirisom sav prostor zasićen.

Vjernici tokom ovog rituala sjede ili kleče na podu, paleći svijeće različitih boja koje imaju specifična značenja.

Uglavnom se radi o obredima čišćenja i iscjeljenja, tokom kojih se koristi pox, tradicionalno piće od kukuruza, kao i gazirani napici poput Coca-Cole, za koju se veruje da pomaže u oslobađanju od negativne energije kroz podrigivanje.

Pored svega toga, ritual uključuje žrtvovanje živine, posebno pilića, čiju su krv uklanjali sa poda u trenutku kada sam ušao u crkvu.

Sve ovo prati tiho čitanje molitvi na Tzotzil jeziku, uz blago njihanje vjernika u nekakvom polutransu, što stvara veoma intenzivan utisak i duhovni doživljaj. Jednu sasvim novu, nepoznatu boju osjećaja u mom poprilično širokom spektru.

Pored toga, upadljivi su prizori muškaraca u krznima dok nekakvim čudom “češljaju” duge kose svojih supruga ili grančicama miliju djecu po licu ili kosi, praćeno naravno klaćenjem u polutransu i tihom molitvom.

Velika je šteta za čitaoca činjenica da je fotografisanje zabranjeno, prije svega zbog toga što ja nisam u stanju uopšte da na pravi način opišem scene kojima sam svjedočio u crkvi niti lavinu misli i osjećaja koje su iste pokrenule u meni.

Znam samo da sam ubrzo napustio crkvu i potom dugo sjedio ispred i pokušavao da se saberem.

San Cristobal

Budim se nakon 14 sati spavanja, uzimam telefon u ruke i gledam kako fitnes influenserka pita pratioce da li su sigurni da pravilno izvode rumunsko mrtvo dizanje.

Pa ovo je neprihvatljivo, ja uopšte ne radim rumunsko mrtvo dizanje na pravi način.

Tim mislima započinjem istraživačko lutanje ovim lijepim planinskim gradom u kom provodim narednih nekoliko dana. Posljedice nepravilnog izvođenja rumunskog mrtvog dizanja doći će do pravog izražaja tek u Tulumu.

Elem, San Cristobal je smješten na nekih 2000mnv te su noći poprilično svježe. Ali su zato dani u ovom gradu predivni.

Prelijepo je zaista. Gradom prevladavaju niski objekti uglavnom povezani u niz šarenih kućica iscrtanih muralima, kao i kaldrmisane ulice i živopisni trgovi. San Cristobal se ubraja u tzv. Magične gradove (Pueblo Mágico), prije svega zahvaljujući svojoj arhitekturu, kulturnom značaju i tradiciji.

San Cristobal je bio jedno od ključnih mjesta Zapatističkog ustanka (EZLN) 1994. godine, kada su se lokalni domorodački narodi pobunili protiv meksičke Vlade.

Sve u svemu, jako lijep grad. Ostaće mi urezan u sjećanju zbog svoje ljepote, ali i zbog toga što sam na spotifaju forsirao nekakve bizarne bendove poput Viteškog plesa, kao i zbog činjenice da mi se prvi put u životu upravo u ovom gradu dogodilo to da mi konobar u lokalnom restoranu kaže nešto u fazonu buraz biće ti to ja mislim puno, nakon što sam naručio tonu neke hrane.

Nije mi bilo pravo, prije svega zbog toga što sam se zaista ugojio u zadnjih nekoliko mjeseci, te mi takva opaska nikako nije sjela.

Mada, možda se ja sve vrijeme uopšte ne razumijem sa ovim ljudima.

Ko zna šta je on zapravo rekao.

Put za Palenque

Ono što me pomalo smara je činjenica da mi mape pokazuju da moram da se vratim u Tuxtlu ako želim da stignem do Pelenquea i da idem okolo, iako je očigledno da postoji daleko kraći put. Šta god da unesem u mapu, bilo koji od gradića između San Cristobala i Palenquea, ona me vodi tim istim, daleko dužim putem.

To se naravno kosi sa mojom logikom i tvrdoglavošću, te nekako ipak uspijevam da pronađem kolektivo koji može da me prebaci direktno u Ocosingo, odakle mogu, prema riječima vozača da se prebacim drugim kolektivo taksijem u Pelanque.

Ubrzo shvatam zbog čega mapa insistira na dužem putu – ovaj put iako kraći je u daleko lošijem stanju i prolazi kroz džunglu i planinake prevoje. Sve to izgleda dosta sjebano, pusto i divlje. Na samom ulazu u Ocosingo prolazimo pored mjesta fatalne saobraćajne nesreće u kojoj je nekoliko ljudi smrtno stradalo na jedan očigledno užasan način.

U Ocosingo selu odmah nalazim naredni kolektivo i to poslednji toga dana. Jedini stranac u vozilu sam ja.

35km od mjesta Pelanque kolektivo se zaustavlja usljed kvara motora. Vozač obavlja nekoliko telefonskih poziva i ubrzo dolazi novi kolektivo koji nas vozi u Palenque.

Po dolasku u hostel shvatam kako je prolazak tim putem bio vjerovatno jedna od lošijih ideja koja mi je pala na um. Radi se, navodno, o ekstremno opasnom i divljem području.

Po ko zna koji put se moja neinformisanost isplatila. Putovao sam daleko kraće nego što bi bio slučaj da sam išao okolo, preko Tuxtle.

A strah?

Doza straha svakako postoji, ali on me uglavnom drži budnim i živim. Daleko više me plaše neke druge stvari, poput recimo ljudi koji trče, praksa zanemarivanja principa pisanja čistog koda, popularna muzika ili spoznaja da će Feđa Štukan možda objaviti još jednu knjigu.

Strah od Meksika? Ma nema šanse.

Šalim se, naravno.

Samo sam neinformisan.

Ne putuju svi da bi videli uživo turističke razglednice
Silvan Teson, U šumama Sibira

Palenque

Zapravo se i ne šalim. Obično mnogo rizikujem i uglavnom blefiram. Siguran sam u to da većina naroda u tom kolektivo taksiju u kom sam jedini stranac misli da sam lud, hrabar i naoružan. Ili barem jedno od toga.

Svakako da pomaže i moj divljački izgled, za njihove standarde natprosječno visokog lika, obraslog šumom neuredne brade i kose. Ljudi uglavnom vide ono što im pokažete na površini, bez obzira na sve vaše unutrašnje oluje i turbulencije. Moja snaga leži u mojoj bradi i kosi, poput biblijskog Samsona.

Što se tiče samog Palenque gradića, radi se o jednom izuzetno dosadnom mjestu, prepunom turista i turističkih glupih i skupih forica. Ovdje svi nešto smaraju, svi nešto žele da mi prodaju. Pored toga, temperatura i vlažnost vazduha izuzetno su visoki. Treba pod hitno bježati odavde.

U turističkim mjestima kao što je Palenque sve je laž. Svi vas konstantno lažu. Cijene svega su prenaduvane i kada pitate nekoga za bilo kakav savjet, uglavnom će vas slagati, da bi nekako na vama profitirao. Recimo, taksi ne može toliko da košta, a za ulazak u džunglu vam naravno nije potreban vodič kog ćete platiti 50 evra. Lokalci vas naravno uvjeravaju u suprotno.

Ono zbog čega sam došao i čemu zapravo ovaj gradić i duguje svoje postojanje su ostaci istoimenog drevnog majanskog grada.

Sa prvim zracima sunca hvatam taksi i krećem na arheološko nalazište Palenque.

Pa ne mo’š buraz samo cugat’, jebote, mora malo kultura, istorija i to.

Nošem upravo tim mislima krenuo sam ka nalazištu.

Palenque je jedan od najvažnijih arheoloških lokaliteta drevne Maja civilizacije, smješten u gustim džunglama meksičke države Chiapas. Ovaj misteriozni grad, prepun ruševina, reljefa i natpisa, pruža fascinantan uvid u život i vjerovanja drevnih Maja. Bio je jedno od glavnih majanskih središta između 600. i 800. godine nove ere, a zatim je misteriozno napušten.

Palenque je imao sofisticiran sistem kanala i vodovoda, a Majanci su koristili precizna astronomska znanja za planiranje svojih hramova.

U Hramu natpisa otkrivena je grobnica Pakala Velikog, vladara ovog drevnog grada, zajedno sa njegovom čuvenom sarkofag pločom, koja je podstakla brojne teorije zavjere, uključujući i onu da prikazuje “astronauta” (što je, naravno, netačno – zapravo prikazuje spuštanje u podzemni svijet Maja). Ta grobnica jedno je od najvećih arheoloških otkrića u Americi.

Tu je i Palata, odnosno kompleks zgrada sa tornjem za koji se smatra da je služio kao astronomska opservatorija ili dio kraljevskih odaja.

Tu se nalazi i hram Kraljice Ruda, koji krije fascinantne hijeroglife i skulpture koje prikazuju rituale vezane za majansko plemstvo.

Na jednom skrivenom uzvišenju nalazi se Grupa krsta, odnosno kompleks koji čine tri hrama – Hram Krsta, Hram Lišća i Hram Sunca. Ovi hramovi povezani su sa religijskim mitovima Maja i slave moć Pakalovog sina, K’an Bahlam II.

Zbog složenih hijeroglifa i nevjerovatne arhitekture, Palenke je često predmet pseudoarheoloških teorija o izgubljenim civilizacijama i kontaktima sa vanzemaljcima.

Poput mnogih majanskih gradova, Palenke je misteriozno napušten u 9. vijeku. Naučnici spekulišu da su razlozi bili ratovi, ekološka kriza ili unutrašnje pobune.

Što se tiče mojih ličnih impresija, moram reći da je mjesto apsolutno fantastično. Čitav kompleks na mene je ostavio veoma snažan utisak, ali moram naglasiti to da sam se najviše oduševio njihovom naprednom tehnikom izrade vrata koja krase ulaz u svaki hram. Limena vrata, sastavljena od nekoliko precizno i uredno zavarenih komada lima.

To me podsjetilo na roadtrip po Kipru, tokom kojeg smo svjedočili početku gradnje crkve iz drugog vijeka.

Arheološko nalazište Palenque zapravo čine ostaci čitavog jednog grada. Nevjerovatno je da je sve ovo zapravo bio čitav jedan grad smješten usred džungle. Grad jebote. Nešto poput današnjeg Čelinca, ali ipak grad.

Treba reći i to kako sam otkrio jednu sasvim novu, dosad neotkrivenu piramidu. Malo sam lutao kroz šumu i naletio na piramidu pored koje, za razliku od svih ostalih piramida i hramova na lokalitetu nije bilo nikoga, niti sam primijetio nekakav natpis sa objašnjenjem.

Jedino što mi je preostalo bilo je da zaključim kako sam evo upravo ja upravo sada otkrio pomenutu piramidu. Ostalo je još samo da joj dam ime, o čemu sam dosta intenzivno razmišljao dok sam dalje lutao džunglom i slušao zastrašujuće krike majmuna urlikavca. Neko vrijeme sam se vodio mišlju kako bi najpoštenije bilo nazvati piramidu po njenom pronalazaču, dakle meni. Potom sam neko vrijeme razmatrao Teodrogin prijedlog da je nazovem Bosanska piramida Međeda, da bih na kraju komplikovanim kognitivnim procesima došao do ipak najadekvatnijeg imena:

“Spavaš li mirno Semire Osmanagiću!?”