Po nekoj mojoj slobodnoj ali priznaću i dosta gruboj procjeni, muškarci posvećuju između 76,7 i 82,3 odsto svog vremena, energije i generalno svih životnih resursa u nastojanjima da dođu do koitusa. Gradimo kule i vile, započinjemo i zaustavljamo ratove, odlazimo u teretane, pišemo pjesme i osnivamo rokenrol bendove, postajemo didžejevi, borimo se u raznim životnim arenama ili jednostavno putujemo svijetom i osvajamo kojekakve Evereste.

U Gokarni sam jednostavnom ali oprobanom metodom pažljivog i strpljivog posmatranja došao do saznanja kako smo izgleda spremni otići toliko daleko, odnosno toliko nisko pasti da smo u stanju uzeti u ruke ukulele i zasvirati na ovom sokoćalu koje generiše, budimo realni, dosta iritantne vazdušne vibracije. Majke mi, lik bez ikakvog blama sjedi evo na plaži i svira ukulele. I izgleda da mu uopšte ne ide toliko loše, budući da je okružen golišavim gospođama. Ja sam, primijetio bih, okružen manje – više isključivo svojom hejterskom aurom.

Pored toga, u ovom gradiću sam uglavnom okružen likovima iz jebene frizbi reprezentacije prokletog Izraela.

I love Dabolim

Elem, sinoć sam se vratio u Dabolim iz Arambola. Motorom, usred noći. Jednim kratkim dijelom puta vozio sam suprotnom trakom. Jer Indija. Po dolasku u Dabolim nekoliko trenutaka sam ostao zagledan u nekakvu dekorativnu poruku koja eksplicitno emituje meni do ranije nepoznatu emociju. ‘ladno piše I love Dabolim. Ok, i to je izgleda emocija, i to je izgleda sasvim legitiman način na koji se ljudi mogu osjećati, razmišljati i izražavati svoje emocije. Meni je dosta teško da se poistovjetim sa ovim tipom emocija, da razumijem odakle one uopšte mogu da dođu. Dabolim zaista ne služi ničemu.

Uglavnom, vratio sam se u onaj guesthouse u kojem sam boravio tokom prvih nekoliko dana boravka u Indiji, odnosno Goi. Kod iste one gospođe kod koje sam ostavio sve svoje stvari. A ona je stvarno carica. Nekako je lagana, na licu joj permanentno ostao zaglavljen taj neki šarmantni, zajebani osmijeh. Onako nekako razvučen na samo jednu stranu lica. Nekoliko puta sam se vraćao kod nje u guesthouse, budući da mi je sve vrijeme čuvala torbu prepunu zimskih stvari. I svaki put kada se vidimo i kada mi uputi taj osmijeh, imam osjećaj kao da tačno zna šta sam radio svo to vrijeme dok me nije bilo i da joj je nekako baš kul to što nisam radio apsolutno ništa i što generalno ne odajem utisak da se radi o konkretnoj, normalnoj, stvarnoj osobi, sa nekakvih planom, nekakvim definisanim, koliko – toliko određenim postojanjem.

Non stop je u tom nekom 3/4 šorcu i papučama i kod nje nekako sve može. Nije htjela ni da uzme kintu koju sam joj nudio jer mi čuva stvari, evo već gotovo mjesec dana. Sinoć kada sam došao morao sam da sačekam fazon 45 sekundi da mi pripremi sobu, pa mi je zbog te neprijatnosti čak dala i popust. Jutros kad sam se probudio pitao sam je kako bih mogao da se prebacim do Gokarne. Kaže ona voz ti je do jaja opcija, a dvoje gostiju za dva sata idu taksijem do najbliže stanice, udaljene 30 kilometara odavde. Ako hoćeš pitaj ih da podijelite vožnju.

I tako i bi. Sa to dvoje likova, inače iz Novog Zelanda sam podijelio taksi i stigao na stanicu. A oni dragi neki likovi, kao neki klinci, nekako fini neiskvareni. Ja odmah istripujem da su svi likovi na Novom Zelandu takvi i da bi trebalo da odem tamo. Plus, imaju dva Božića ladno. Kaže mi ta djevojka da im nije neka fora što im je ovaj difoltni Božić usred ljeta, pa su skontali da će uvesti sebi još jedan Božić, nekada u julu, kada je kod njih snijeg i zima. To mi se baš dopalo. Zašto da ne!? Ne mislim da ima i da bi trebalo da postoji nekakvo ograničenje u pogledu broja Božića koje čovjek može da slavi.

A i nekako me podsjetila ta njihova nekakva ležernost i laganost na likove na Islandu koji biraju drvo godine zato što u državi imaju fazon 12 stabala.

Voz

A voz u indiji je posebno iskustvo. Tome sam se baš radovao i naravno da sam se istripovao da ću se popeti na krov voza dok se kreće punom brzinom kroz Indiju. Ja zaslužujem da budem taj lik, da imam tu stavku u svojoj biografiji. Da sjedim gore i slušam recimo Ganse, Nightrain stvar. Joj to bi bio stvarno najjači momenat, baš me vozi ta stvar a mislim da me i putovanja baš rade, posebno tako neke blesave stvari kao na primjer vožnja na krovu voza u Indiji ili vožnja pedaline u obliku labuda u Afganistanu.

Uglavnom, voz u Indiji je posebna priča. Karta košta 60 rupija, dakle manje od jednog evra za putovanje od nekih 150km i 2 sata. Ali zato nema u njemu klime. Umjesto njih iznad svake klupe vise ventilatori koji neumorno krljaju i kao rashlađuju prostor, ali toliko toplote generišu svojim radom da mi se čini kako ustvari zagrijavaju unutrašnjost vagona, u kojem je ionako milion stepeni. Na prozorima ne postoje stakla, jednostavno postoji nekoliko otvora na tijelu vagona, koji su ograđeni rešetkama koje sprječavaju lude Indijce da izbacuju svoje blesave glave kroz prozore i tako ih izgube.

Onda prije polaska kroz vagon cirkulišu razni sumnjivi likovi koji prodaju sve i svja, uglavnom suvenire ili bljutave, polurastopljene sladolede, čokolade, razne napitke sa vještačkim zaslađivačima, mlijeko, čaj i vodu. Ulazi i neka trandža i traži nekakve pare od ljudi, nemam pojma za šta a plašim se i da saznam. Unosi mi se u facu, hoće nešto od mene, ali srećom ne razumijem je. Ustvari njega. Odnosno to.

Neki lik joj je dao neku kintu, možda za seksualne usluge, mada nemam pojma kako to uopšte funkcioniše i gdje se odvija taj paralelni život, budući da nema šanse da postoji nekakav wc ili prostorija pogodna za te stvari. Ja se stvarno nadam da se taj performans neće odigrati sada tu pred svima nama. Mada opet, Indija je to buraz, otkud znam, ovdje uglavnom očekujem neočekivano. Svašta se može dogoditi u vagonu u kojem likovi nose kokoške u rukama dok putuju za 2 sata udaljenu Gokarnu. Nema pravila.

Ali bez obzira na to, vozovi su im generalno sasvim ok. Čitava zemlja prekrivena je mrežom pruga po kojima poprilično velikom brzinom jure hiljade vozova. Ima dosta i pogibija i izlijetanja iz šina, kao i u susjednom Pakistanu, ali život ovdje i ne vrijedi pretjerano mnogo, te se lokalci i ne uzbuđuju pretjerano zbog toga. Kao što već napisah, kretanje ne smije da se prekine ni po koju cijenu. Vaše je samo da se krećete i ne stojite na putu drugima. Indija generalno tako funkcioniše – samo pičiš naprijed, zatvoriš oči, guraš glavom kroz zid dok god možeš i trudiš se da preživiš. I pičiš tako dok god možeš i dok ide. Kada više ne ide, onda samo staneš.

I ništa, stignem na neku stanicu nakon sat i po vremena i likovi mi kažu da tu izađem i ja lijepo izađem. Uhvatim ono šubidubi vozilo (tuktuk) i njime dođem u Gokarnu. A u Gokarni milion stepeni. Znoj lije sa mene čitav dan, posebno u tom vozu. Gradić prepun nekakvih hodočasnika. Ali nema zapadnjaka, uglavnom se radi o hindusima, vjernicima, lokalnim turistima. Dosta važno mjesto na religijskoj mapi hinduista. Usput sretnem neko dvoje bijelaca koji mi objasne kako je fora zapravo otići na Om plažu. Nađem neki smještaj odmah tu gdje sam se iskrcao, zabodem malo na plaži i prošetam opet do gradića. Probijem se kroz masu bosonogih hodočasnika u hindu haljinama, zablejim sa nekim klincima ispred nekog hrama, tu me udari i neki kombi, ali ništa strašno, malo me kvrcnuo retrovizorom dok sam pokušavao da se izborim sa klincima koji hodaju za mnom i govore velkom tu india i spominju Đokovića. MIslim, to udaranje od strane automobila se često dešava ovdje, kao i u Kairu. Oni voze dosta sporo i oprezno jer su svjesni da bi u suprotnom svi izginuli.

Uglavnom, klinci odlijepili. Pretpostavljam da i ne viđaju često bijelce. Mene inače dosta raduju random bleje sa random klincima po istocima, poput one u Jazdu ili nekoliko dana kasnije u nekom školskom busu. Malo velkom tu india, malo Đoković, malo ver ar ju from, vocjornejm, pomozbog i vratim se iscrpljen na gajbu.

I onda sam skontao da bez obzira na to što ja baš ne doživljavam sport i ne razumijem čemu drama oko svega toga, ti ljudi zaista jesu naši najbolji ambasadori. Teško je opisati ljudima koji nisu mnogo putovali koliko je u kontekstu planete nebitna Srbija, Hrvatska, Balkan. Ljudi doslovno nemaju pojma gdje smo mi, čemu služimo i koji kurac hoćemo, zašto ratujemo (to kad im objasnim ko smo). Bukvalno za Bosnu uvijek misle da je u pitanju Boston, a za Srbiju da je Sibir. Velika većina svjetskog stanovništva nikada nije čula za naše vukojebine niti bi ikada i čula da nismo vrhunski koljači komšija.

Ali čuli su za Đokovića. I za svakog hrvatskog fudbalera. Zbog toga sam iznenada osjetio ogromno poštovanje prema Hrvatima i zajedno sa par ovih lokalnih Indijanaca sam onako iz srca navijao za Hrvatsku kako nikada ranije nisam navijao. Kakvi luđaci stvarno, ima ih 3 miliona i izbacili Brazil prokleti. Carevi majke mi, svaka im čast i baš sam sa ponosom svima govorio ma mi smo bolan komšije, manje – više isti narod, ratovali smo i sve što ide uz to, ali smo komšije jebiga, nekako smo isti i volimo se na neki dosta sjeban način.

Om

Meni je ovu Gokarnu ustvari predložio onaj Finac iz Katmandua. Budući da mi se sviđa kako taj lik razmišlja, odlučio sam da ga poslušam i dođem u ovaj gradić koji se zapravo nalazi u saveznoj državi Karnataka, južno od Goe.

Međutim, već sutradan izjutra sam iznajmio motor, uzeo godišnji odmor i zapalio na Om plažu, udaljenu nekih 7,8km od Gokarne. Ova plaža ime duguje svom neobičnom obliku – sastoji se od dva kraka koji zajedno čine oblik koji podsjeća na slovo Om. Budući da sam se našao usred nekakve šume i nisam mogao da provalim kako da priđem plaži, odlučio sam da krenem nekakvim uskim i veoma lošim šumskim putem. Nakon nekoliko minuta intenzivnog truckanja stigao sam do samog kraja puta gdje sam zatekao nekoliko parkiranih motora. Prelazim nekakav potok i ulazim u nekakvu džunglu odakle dopire nekoliko glasova. Ubrzo zapažam nekoliko bungalova a potom i kroz lavirinte uskih staza kroz tu džunglu stižem i do restorana na samoj obali mora. Budući da mjesto izgleda apsolutno predivno i da vlada apsolutni mir, odlučujem da ostanem upravo tu i da obustavim dalju potragu. Najveći mi je problem da u ovom lavirintu brojnih staza koje vode kroz džunglu pronađem svoju kućicu.

Dogovaram smještaj za nekih 10 evra i lik me vodi da mi pokaže moj bungalov. Kućica je sasvim pristojna. Ima kupatilo, wc i sobu u kojoj spavam, sa velikim krevetom, zaštićenim paravanom koji ima ulogu zaštite od insekata, uglavnom komaraca. To doživljavam kao dodatni luksuz, budući da u sobi zapažam i guštera. To je inače dosta čest prizor u smještajima u Indiji. Nemam neki problem sa tim, samo mi je frka da mi u toku spavanja ne uđe u usta, ali realno to je dosta iracionalan strah. Male su šanse da mi gušter uđe u usta, nema tu ništa zanimljivo za njega. Nisu gušteri glupe životinje. Preživjeli su milijarde godina i mislim da su dosta duže na planeti od nas. Sigurno ne bi preživjeli do danas da su random likovima ulazili u usta bez razloga.

Ovo je ustvari nekakav kamp i na Om plaži ih ima nekoliko. Ubrzo će se ispostaviti da sam sasvim slučajno upao na vjerovatno najljepši i najmirniji od svih. U ostalim kampovima, a i na oba kraka ove plaže bleji gomila Izraelaca. I oni su doslovno jedina ekipa na Om plaži. Dakle, samo izraelci, nekoliko Indijaca i ja.

Ustvari, sve govori u prilog tome da sam zapravo upao na visinske pripreme izraelske reprezentacije u bacanju frizbija prokletog. Dakle svi Izraelci, bez izuzetka po cijeli dan bacaju frizbi. I nekako se stalno drže zajedno, ne druže se sa Indijcima. Pjevaju stalno neke svoje izraelske pjesmice, nekako kao da nam prkose time u fazonu evo mi imamo svoje pjesmice i pjevaćemo ih po čitav dan a vi crknite jer ih ne razumijete. I svi su lijepi kao neki Davidi iz Biblije, sa onim dugim kosicama i tamnim tenom i trbušnjacima. Govore tim svojim neobičnim jezikom koji sam odmah prepoznao, budući da sam blejao po Jerusalimu nekada. Djeluje mi kao da su svi ista ekipa. Ubrzo sam saznao da obično dolaze ovdje nakon odsluženja vojnog roka, koji je obavezan za mladiće i djevojke i obično traje tri, odnosno dvije godine. Uglavnom dakle igraju frizbi, sviraju ukulele i jako su grubi prema lokalnim psima lutalicama, koji su inače u Indiji sveprisutni. Ovi likovi ih doslovno šutiraju nogom u glavu. Nisam neki zaluđenik za psima, ali mi je zaista ovo vrlo čudno ponašanje, ne znam da sam igdje vidio nešto slično. I te njihove djevojke uglavnom padaju na likove koji sviraju ukulele. Kažem vam, vrlo neobični ljudi.

Budući da sam na godišnjem odmoru, ne dešava se ništa posebno. Apsolutno ništa. Probudim se rano izjutra u ovom izolovanom komadiću raja, ispod paravana potpuno nag, navučem nekakav šorc, majicu, nazujem papuče i odšetam do restorana gdje obično pišem i posmatram more. Jedem voćne salate i omlete, čitam knjige, kupam se ili odem u neki drugi bar i radim sve to isto.

Ubrzo sam shvatio i da imaju puzle u restoranu te sam odlučio da pokušam sastaviti jednu od njih. Na kraju sam ostao duže u ovom kampu isključivo zbog toga što nisam stigao da sastavim slagalicu na vrijeme, budući da sam od brda slagalica izabrao baš onu na kojoj je prikazana panorama Berlina. Ne znam da li ste bili u Berlinu, ali na toj panorami ima toliko suludih detalja, tako da sam na kraju ipak odustao i vratio se u Gokarnu, dan nakon što sam to prvobitno planirao.

Južna Goa

U zoru sam se popeo na motor i odlučio da prije nego što se vratim u Gokarnu malo obiđem ovaj kraj. Od zanimljivijih prizora sa te duge vožnje uz more izdvojio bih polupotopoljene olupine drvenih ribarskih brodova i likove koji bleje na plažama i čekaju da okean izbaci dnevnu porciju smeća u kojoj bi eventualno pronašli nešto korisno za sebe.

Nakon nekoliko sati vožnje uz more stigao sam ponovo u ovaj gradić, vratio motor i vozom krenuo nazad ka Dabolimu. U međuvremenu sam skontao da ne želim da idem direktno u Dabolim, nego sam izašao na nekoj random stanici i odlučio da malo istražim i Južnu Gou. Voz je usput prošao kroz neko mjesto koje se jednostavno zove Kurve. Budući da sam na ovom putovanju promijenio sve moguće vrste prevoza, odlučio sam da se narednih nekoliko dana krećem ka Dabolimu pješke. Plaža je duga nekih 50 – 60 kilometara i za nekoliko dana mogu da stignem pješke u ovaj gradić.

I tako je i bilo. Zablejao sam na prvoj plaži na koju sam naišao i kada sam osjetio potrebu da je napustim, počeo sam da hodam. I tako sam hodao danima., Od plaže do plaže, od bara do bara, noseći torbu sa laptopom i nekoliko odjevnih predmeta. Vrlo je oslobađajuć osjećaj kretati se upravo tako – pješke, bez ikakvog plana i ograničenja koje bi moglo da mi predstavlja imanje plana ili bukiranje bilo kakvog smještaja. Obično na kraju dana jednostavno zabodem prvi smještaj na koji naiđem i tu prespavam.

Južna Goa izgleda dosta drukčije od Sjeverne. Ovdje je uglavnom dosta mirnije i ekipa je uglavnom sačinjena od starijih i u pravilu dosta mrzovoljnih i nadrkanih turista iz Evrope. Nešto mi se i nije pretjerano dopalo, možda baš zbog toga što sam se nekako prepoznao u ovim likovima. Realno, ja jesam jedan stariji, nadrkani bijeli lik.

Nakon nekoliko dana stigao sam do nekakvog kraja plaže i tu odlučio da dalje nastavim autostopom. Izašao sam na cestu sa namjerom da zaustavim neko vozilo i ubrzo se zaustavio maleni autobus. Vozač je potvrdio da ide do Dabolima i ja sam se uredno ukrcao. Nedugo potom shvatio sam kako se radi o školskom autobusu. To sam shvatio kada sam provalio da u busu bleji tipa 15 uniformisanih klinaca koji se dave od smijeha. Šta će djeca, ne mogu sebi doći, upao im neki sredovječni bijeli lik bez ikakvog razloga u autobus. Ne znam zašto me je vozač uopšte pustio unutra, to sigurno nije smio da uradi, ali Indija, jebiga. Na kraju vožnje mi je prišla djevojčica od nekih 13 godina i pitala me da li želim da budemo prijatelji. Nakon što sam rekao da bi mi to predstavljalo zadovoljstvo, poklonila mi je plavu gumenu narukvicu koju je do tada nosila oko svoje ruke. Od tog trenutka pa sve do danas nisam je skinuo sa svoje ruke. U svakom slučaju, to je bila jedna od najsmješnijih i najsimpatičnijih situacija na čitavom ovom dvomjesečnom putovanju.

Bogmalo

Na kraju sam opet zaglavio kod one gospođe u Bogmalou. Rekla mi u fazonu možeš ostati večeras, ali sutra moraš izaći jer je rezervisano već a ti se nisi najavio kako smo se prethodno dogovorili. U Dabolimu ovog vikenda bleji brdo ljudi, jer se održavaju nekakve trke, nekakvo prvenstvo u jahanju onih zmijica koje se nakače na gliser i onda vas gliser vuče dok svi ne popadate sa zmije. Nemam pojma, skontao sam da su Indijci ludi za ovim stvarima. Nije im neka fora da se kupaju u moru, ali odlijepe za ovim zmijicama.

i ništa, sutradan opet uzmem svoj ranac i kao neka skitnica izađem lijepo iz hotela i nađem neki sjebani smještaj za jednu noć. Usput sam vidio nekakvog vanzemaljskog insekta koji mi se kasnije pojavljivao u snovima. Jezivo zaista.

Nešto mi drago što se ipak vraćam u Evropu. Dosta je bilo. Dva mjeseca blejim po Nepalu i Indiji i poželio sam se Evrope iskreno. Obukao sam svu svoju zimsku odjeću na sebe i na 35 stepeni se zaputio ka aerodromu. Najzad, preko Delhija i Katara sam stigao i u zagađeni, smrdljivi i hladni Beograd. Sve objektivno djeluje dosta sjebano, ali se nekontrolisano smijem dok se vozim gajbi kroz tmurni Novi Beograd.

Jebiga, samo jedno mjesto na svijetu se zove dom.

Ok, možda i dva.

U mom slučaju definitivno dva.