Širaz je glavni grad pokrajine Fars i šesti po veličini grad u Iranu. Izuzetno je značajan u kulturološkom smislu, zbog velikog broja istorijskih spomenika, muzeja i palata. U njegovoj blizini nalazi se i Persepolj, kao i mnoga druga nalazišta iz doba stare Persije. Ovaj grad, star oko 4000 godina u 13. vijeku postao je središte umjetnosti i nauke, zahvaljujući brojnim persijskim naučnicima i umjetnicima koji su ovdje djelovali. Širaz je poznat i kao grad pjesnika, vrtova, vina i cvijeća, a u njemu se rodio i poznati pjesnik Hafiz. Tokom 18. vijeka Širaz je bio glavni grad Irana.

Širaz danas ima nešto manje od 2 miliona stanovnika. Brojne vrtove ovoga grada krase stabla narandže i drugog voća. Širaz je poznat i po proizvodnji tepiha, ali i kao grad sa velikom zajednicom hrišćana i jevreja.

Širaz

Mamurluk od sinoćnjeg vina kod Roonak i ekipe iščezao je već tokom prvih nekoliko minuta kratkog i ugodnog leta do Širaza. Iako je cijena avionske karte bila čitava 23 evra, uslovi vožnje bili su daleko iznad uslova koje pružaju evropske niskotarifne avio – kompanije. Hrana je ok i niko vas ne ograničava veličinom kofera. To je manje – više standardna cijena avionske karte za lokalne letove unutar Irana.

Na samom kraju leta, preletjeli smo preko ružičastog jezera Maharlu, koje iz ptičije perspektive izgleda nevjerovatno. Iako je još uvijek bilo jutro, u Širazu je bilo poprilično toplo, s obzirom na to da je stacioniran na daleko nižoj nadmorskoj visini i daleko južnije od Teherana.

Zaustavio sam prvi taksi ispred aerodroma i sa ženom koja je vozila auto (česta pojava u Iranu) zaputio se ka centru. Prvo što sam želio da vidim u ovom gradu, a i jedino mjesto za koje sam znao bila je Nasir -al – Mulk džamija, poznata i kao ružičasta džamija. Ovo arhitektonsko čudo, estetski fenomen i raj za čula nalazi se u samom centru grada i već dugo vremena želim da je vidim. Zapravo sam zbog nje i došao u Širaz. Nakon pola sata vožnje našli smo se ispred ove građevine. Platio sam ulaz i već nakon nekoliko minuta provedenih u njoj počeo sam da gubim dah od ljepote njenog enterijera, zasljepljen milionima nijansi boja.

 

Nasir al – mulk džamija

Ova džamija datira iz kadžarske dinastije. Njenu gradnju započeo je 1876 godine kadžarski vladar Mirza Hasan Alija (Nasir al – Mulk) i nakon 12 godina radovi su završeni. Na njoj su radili brojni iranski umjetnici, majstori i arhitekte. Drvena vrata i prozori sa najšarenijim staklima ručni su rad umjetnika Hajj Mirza Ayata.

Jedan od najupadljivijih detalja ove džamije, pored nestvarno lijepog svoda, svakako su raznobojna stakla postavljena na sedam velikih drvenih ulaznih kapija. Ova vrata su precizno pozicionirana tako da, kada jutrom sunce izađe, svjetlost pod odgovarajućim uglom prodire kroz stakla i čitavom enterijeru džamije daje spektakularan izgled. Zbog toga izrazita ljepota Nasir al – Mulk džamije, potpuno drugu dimenziju dobija jutrom. Graditelji su se poigrali i stvorili remek – djelo čijia ljepota zavisi od spoljašnjih faktora, kao što je intenzitet sunčeve svjetlosti. Unutrašnjost ove džamije stoga izgleda potpuno drugačije tokom različitih dijelova dana.

Nošena sunčevom svjetlošću, boja šarenih komada stakla razlijeva se na najrazličitije načine po šarenim i mozaicima ukrašenim zidovima i lukovima nevjerovatnih, matematički savršenih oblika i proporcija, kao i po podu ukrašenom tirkiznim pločicama. Ova džamija je jednostavno savršena kombinacija religije, duhovnosti, filozofije i umjetnosti.

Svod ove džamije pokriven je milionima sićušnih pločica, koje tvore nevjerovatne geometrijske oblike. Koliko li je novca, ljubavi, religije, vjere i matematike utkano u svaki milimetar ove građevine!?

Muslimani tvrde da je upravo zbog toga molitva na ovom mjestu posebno duhovno iskustvo.

Jedno od tumačenja namjere graditelja govori o pokušaju materijalizovanja doktrine da se jedinstvena božja istina manifestuje u raznim oblicima, koje ličnim primjerom najbolje prikazuje savšeni čovjek.

Nemoguće je opisati ovu džamiju. Mislim da nisam vidio mnogo stvari koje su lijepe u ovolikoj mjeri. Mislim da neko vrijeme nisam ni disao. Nemoguće je prestati okom slijediti savršene linije stubova i zidova ove građevine. Nemoguće ju je napustiti. Nemoguće je prenijeti bilo kome kako ona izgleda kada se gleda golim okom. Ipak, pokušao sam. Legao sam na pod nasred džamije i telefonom pokušao napraviti panoramsku fotografiju svoda. Pogledao sam fotku i razočarano vratio telefon u džep. Nemoguće je. Moj telefon, a i vokabular potpuno su nemoćni pred njenom ljepotom.

Zinat al – mulk palata

Nekako sam se natjerao da napustim ovu džamiju i sa velikom torbom na leđima se zaputim ka obližnjoj gradskoj vili, poznatoj i kao Zinat al – Mulk.

Ova lijepa gradska vila, nazvana po vlasnikovoj kćeri sastoji se od 20 međusobno povezanih soba i takođe predstavlja remek – djelo iranske arhitekture i umjetnosti. Sobe su ukrašene slikama, ogledalima, gipsanim i kamenim skulpturama, kao i brojnim mozaicima na svodovima i podovima, koji simbolizuju persijske tepihe. Oko glavnog objekta nalaze se bašte sa fontanama, jezerima i palmama, dizajnirane na način da im zid koji ih okružuje ljeti obezbjeđuje hlad, a zimi zadržavanje toplote.

U podrumu ove vile nalazi se i muzej voštanih figura, kao i galerija izloženih iranskih muzičkih instrumenata. Ispred galerije muzičari sviraju tradicionalnu lokalnu muziku.

Ova vila služila je kao pomoćni objekat obližnje Naranjastan palate, sa kojom je povezuje podzemni tunel. Na zidovima ove vile nalaze se mozaici na kojima su prikazane životinje, cvijeće i ptice, a na svodovima se nalaze remek djela od izrezbarenog drveta. Pored toga, ovu vilu krase i sobe ukrašene komadima stakla i ogledala.

Naranjestan palata

Slijepo prateći mapu glavnih znamenitosti Širaza, ubrzo sam se našao i na ulazu u Naranjastan palatu.

Ova prelijepa palata, okružena vrtovima izgrađena je 1886. godine za trgovačku porodicu Qavam i svoje ime duguje činjenici da su joj vrtovi prepuni stabala narandže.

Ispred kuće nalazi se malena bašta ukrašena fontanama, palmama i cvijećem. Danas je ova kuća muzej i otvorena je posjetioce, a tokom Pahlavijeve ere bila je središte Azijskog instituta Pahlavijevog univerziteta. Kao i Zinat al – Mulk palata, prepuna je ogledala, drvenim rukotvorinama ukrašenih svodova i pločica sa najljepšim crtežima i mozaicima. Pored toga i u ovoj palati nalaze se brojne kamene i gipsane skulpture, kao i mnogo ukrašenog mermera, na kojem su ispisani stihovi iz Kuraana. Sva ova palata odiše simetrijom. Na brojnim zidovima nalaze se slike mitoloških bića i ostalih motiva iz doba stare Persije.

Mahsa

Pogledao sam na telefon i ustanovio da sam primio oko 10 poruka preko zajednice. I u Širazu su mi se ljudi javljali i nudili mi društvo, smještaj ili bilo kakav drugi vid pomoći. Korištenjem ilegalnog couchsurfinga, Iranci zapravo jako puno rizikuju, samo da bi pomogli putniku, strancu.

 

Sa Mahsom sam ekspresno dogovorio ručak i nakon samo par minuta našli smo se kod ružičaste džamije. Pokupila me svojim terencem i započeli smo vožnju po Širazu i potragu za mjenjačnicom koja radi. Kupio sam nekoliko miliona rijala i krenuli smo na ručak u lijepi Shapouri park i istoimenu palatu, koja danas služi kao restoran, okružen fontanama i vrtovima. Milione sam ostavio u torbi, a torbu u autu. Htio sam da se vratim po novac, a Mahsa se nasmijala i rekla mi kako ovo nije Evropa i kako ne treba da brinem o tome da će neko da provali u kola ili ukrade bilo šta.

Mahsa je zanimljiva, inteligentna i duhovita djevojka, čija otvorenost uma vjerovatno dolazi kao posljedica činjenice da je godinama živjela i studirala u Njemačkoj. Zbog toga je i svjesna u kojoj mjeri društvo u kojem danas živi nije slobodno. Zato i želi da napusti Iran, čim joj se za to ukaže prilika. Ni činjenica da živi u jednom od najljepših gradova na svijetu, kao i da ima poprilično uspješnu karijeru i zarađuje mnogo neće je odvratiti od tog nauma.

Govorila mi je o tome kako se mladi snalaze, kako organizuju privatne, ilegalne zabave na kojima se stidljivo cuga ili puši trava. Govorila je o tome kako ih je revolucija sve prevarila i o tome kako je novi, tvrdokorni režim išao toliko daleko da su čak htjeli i da unište Persepolj, kao simbol rojalizma.

Pričala mi je o tome kako službenici Vlade otvaraju naloge na ilegalnom couchsurfingu i javljaju se članovima ove zajednice u Iranu, apelujući na njih da ugase svoje naloge. To se, navodno i njoj desilo. Neko joj je sa nepoznatog profila pisao kako mora da ugasi profil, jer je to protivzakonito. Ugasila je stari nalog i napravila novi. Tako će, kaže, opet da učini ako joj se opet jave. Ne želi da iko stoji na putu njenoj prirodnoj potrebi za upoznavanjem ljudi i druženjem.

Proveli smo par sati u ugodnom razgovoru i šetnji, a onda je morala da se vrati na posao. Mene je odbacila do ružičaste džamije, ispred koje se nakon par minuta pojavila i Forough, djevojka koja mi se takođe javila preko couchsurfinga.

Vakil bazar

Nismo se pošteno ni upoznali, a Forough je već počela da me zatrpava mnošvom informacija o Širazu. U slobodno vrijeme vodi putnike i turiste po gradu i pokazuje im znamenitosti. Zauzvrat dobija mogućnost vježbanja svog engleskog jezika. I ona, naravno, planira da napusti Širaz što prije.

Ubrzo smo stigli do Vakil džamije. Platio sam nam ulaz, a ljubazni portir se ponudio da mi pričuva torbu dok mi obilazimo znamenitosti. Izvadio sam svoje milione iz torbe i predao mu je, zadovoljan što ću najzad odmoriti od tereta.

Vakil džamija nalazi se uz sami ulaz u istoimeni bazar, glavni bazar u Širazu. Izgrađena je u 18. vijeku od strane Karim Kana. Dekoracije ove džamije vršene su poznatom širaskom metodom haft rangi. Ova džamija ima dva ajvana, a u sali za noćno učenje  nalazi se 48 spiralnih stubova, sa akantusom na vrhu. Minber je napravljen od zelenog mermera i smatra se zasebnim umjetničkim djelom.

Nastavili smo obilazak Vakil bazara. Ovaj bazar smješten je u istorijskom jezgru Širaza i nastao je u 11. vijeku. U ovom bazaru mogu se vidjeti lijepi karavansaraji, hamami, lijepa dvorišta, stare radnje u kojima možete kupiti najbolje persijske tepihe, začine, antikvitete i ručno izrađene predmete od bakra. U sastavu ovog bazara nalazi se i nekoliko značajnih džamija. Forough me odvela u jednu od radnji u kojoj su muškarci i žene vrijedno i pažljivo kreirali milione ukrasnih detalja na bakarnom posuđu.

Obišli smo džamiju i bazar, a Forough se ponudila da torbu ostavimo kod njene majke, u obližnjem kozmetičkom salonu. Iako je njena želja da mi ugodi, da se pokaže kao pravi domaćin i svoju zemlju pokaže u najboljem svjetlu bila neosporna, već nekoliko minuta nakon susreta jednostavno sam prestao da je slušam. Ova mlada žena bila je u stanju da izgovori ogromnu količinu nebitnih stvari u jedinici vremena.

Karim Kanova tvrđava

Ostavili smo stvari i krenuli ka Karim Kanovoj tvrđavi. Forough je namjerila da tokom jednog dana obiđem čitav Širaz.

 

Karim Kanova srednjevjekovna tvrđava nekada je služila kao sjedište kralja, pa potom kao sjedište guvernera, kasarna, a na kraju i kao zatvor. Izgrađena je 1767. godine od strane najboljih iranskih umjetnika i graditelja, korištenjem najskupocjenijih materijala.

 

 

Forough je govorila gomilu stvari o citadeli. Ja sam ćutao. Ono što sam shvatio bilo je da je ova citadela vojnog i rezidencijalnog karaktera bila kuća Karim Kana i vojni centar dinastije.

Afif Abadov vrt

U ovom parku, jednom od najstarijih u Širazu nalazi se muzejski kompleks, izgrađen 1863. godine. Ovaj muzejski kompleks sadrži kraljevsku palatu, muzej oružja i persijsku baštu. Širaz je prepun lijepih parkova i zapravo se malo koji naziva parkom. Najčešće se nazivaju vrtovima.

Obišli smo i ovaj lijepi park. Ja sam fotkao i ćutao, a Forough je neumorno pričala. Kada bi joj ponestalo informacija o trenutnoj znamenitosti koju obilazimo, snalazila se ubacivanjem priča o svom životu. Dok sam još koliko – toliko pratio njen monolog, stekao sam utisak da se radi o jednom običnom, ni po čemu posebnom životu.

 

Bes'at park

Na putu ka Šah Čeragu prošli smo kroz Bes’at park. Dan se već bližio kraju, a park je bio prepun ljudi.

Bes’at park je ukrašen zanimljivim skulpturama od gline, kamena i gume.

Shah cherag

Ubrzo smo se našli ispred Šah Čeraga, jednog od najznačajnijih šiitskih mauzoleja i možda najpoznatije i najspektakularnije znamenitosti u Širazu. Šah Čerag je u principu imamzade. Imamzade su svetilišta u kojima se nalaze grobovi sinova šiitskih imama i za koja šiitski vjernici vjeruju da su čudotvorna i imaju isjeliteljske moći. Šah Čerag čuva grobove dva brata, Ahmeda i Muhameda, sinove šiitskog imama Muse al – Kazima. Ovo mjesto u prevodu znači Kralj Svjetlosti i poznato je kao smaragdna džamija, zbog dominantne zelene boje enterijera. Blještavu i spektakularnu unutrašnjost ovog mauzoleja nije dozvoljeno fotografisati, a žene ne mogu ući bez odgovarajuće marame.

Ispred Šah Čeraga Forough mi je saopštila da je njena majka završila sa poslom, pokupila moje stvari i uredno ih odnijela kući. Time me dovela pred svršen čin. Nisam više imao izbora, osim da spavam kod nje. Čitav dan je insistirala na tome, iako nisam imao pojma zašto je to tako. Činjenica je da nisam imao nikakav plan, ali ova nemogućnost izbora mi se nikako nije dopala.

Forough je donijela odluku za mene, odnosno, uzela me na frku.

Platio sam nam ulaz i sačekao sa Forough slobodnu maramu. Bila je već uveliko noć, mjesto je bilo krcato ljudima i sve marame su bile zauzete. Nakon što se jedna oslobodila, Forough je brzo prektrila kosu njome i ušli smo u Šah Čerag.

Na samom ulazu sačekao nas je uredno odjeven mladić, pravilnog držanja i uredne, duge kose. Ljubazno se ponudio da nas provede mjestom, bez novčane nadoknade. Pristao sam. Mjesto je očito bilo izuzetno značajno, a ja o njemu nisam znao ništa.

Započeo je svoju priču dok smo lagano šetali ka ovom kompleksu, a ja sam najzad našao zanimljivog sagovornika. Postavljao sam mu milion pitanja, a on je strpljivo odgovarao. Mladić je bio teolog i imao je ogromno znanje o svemu što me zanimalo. Započeo je priču o Šah Čeragu.

 

Po predanju, slučajni putnik je uočio u daljini jaku svjetlost i krenuo ka njoj. Izvor svjetlosti bio je grob u kojem je ležalo tijelo na čijem je prstu stajao prsten na kojem je pisalo: Ponos pripada Bogu. Ahmed, sin Musin. Grob, koji je pripadao Ahmedu i Muhamedu, ubrzo je postao mjesto hodočašća šiitskih muslimana.

Kroz vijekove ovo mjesto se nadograđivalo i sve više ukrašavalo. U 14. vijeku zdanje je rekonstruisano i zidovi su ukrašeni milionima sitnih komada ogledala i obojenog stakla, a u sklopu kompleksa otvorena je i teološka škola. Unutrašnjost džamije oslikava njen naziv, tako što se najmanji tračak svjetla koji dopre u unutrašnjost nebrojeno puta odbija o sićušne komade stakla i stvara sjaj kao pod zvijezdama.

Ušao sam unutra i zanijemio od ljepote i raskoši. Nikada nisam vidio ništa slično. Veliki lusteri emitovali su svjetlost koja se odbijala o milione komada stakla i ogledala. U svom tom ludilu lako sam se izgubio. Pokušao sam napraviti par fotki, ali ni njima nisam bio zadovoljan. Bio sam zapanjen činjenicom da ovakvo nešto uopšte postoji. I da sam se našao tu. Poprilično lako. Samo zato što sam to želio. Iskolačenih očiju i bez daha gledao sam u dijamantski sjaj Šah Čeraga i mislio na ništa.

Izašao sam ispred i nastavio obilazak i razgovor sa mladićem. Vrata ovog zdranja su pouzlaćena i vjernici ih ljube prilikom ulaza. Na vrhu se nalazi ogromna blještava kupola, a nadgrobni spomenici imamovih sinova napravljeni su od srebra, dok su iznad njih na plavoj podlozi zlatnim slovima ispisani stihovi iz Kuraana.

Spoljašnja fasada bila je ukrašena pločicama i mozaicima kakve nikada nisam vidio. Ovi mozaici su kreirani na način da, ukoliko je umjetnik htio da predstavi ružu, nju je kreirao iz jednog dijela kamena. Pored toga, sitnim kamenjem je na brojnim mjestima ispisano Allah, arapskim pismom.

Nisam više imao snage da progovorim. Bilo mi je potpuno svejedno šta će se dalje desiti. Prepustio sam se Iranu i ovoj čudnoj ženi.

Ona je i dalje neumorno pričala. Bio je to već možda sedmi sat njenog neprekidnog monologa. Širaz me ubio ljepotom, a ona pričom. Pomislio sam da, ukoliko umrem u Iranu, to će sigurno biti zbog njene priče.

Taksijem smo stigli do njenog stana, u kojem su nas čekale njena majka, tetka i komšinica, sa spremljenom večerom. Gospođe su bile jako ljubazne i gostoljubive. Ushićeno su postavljale brojna pitanja, Forough je prevodila, a ja sam odgovarao. Poklanjale su mi se, očito počašćene prisustvom gosta, stranca u svom domu. Forough je pokazivala svoja mala umjetnička djela. Naime, u slobodno vrijeme se bavi ukrašavanjem golubljevih pera i kreiranjem ukrasa od bakra.

Bila je poprilično talentovana, a vjerovatno i veoma zanimljiva osoba. Ipak, ja sam bio premoren. Mozak mi je bio prepun informacija. Morao sam iz memorije zauvijek izbaciti hronologiju albuma EKV – a, da bih oslobodio jednu memorijsku ćeliju, dovoljnu da Forough ubaci još par stvari o sebi.

Ipak, bilo je to veoma lijepo veče. Po iranskom običaju, sjeo sam na pod i sa Forough i veselim i dragim gospođama večerao tradicionalnu iransku hranu.