Još jedno dosadno putovanje u Mađarsku započelo je jednog dosadnog petka, dosadnom vožnjom kroz dosadnu bosansku vukojebinu, dosadnu hrvatsku, a potom i još dosadniju mađarsku ravnicu. I ja sam bio dosadan, na najnižim granama na kojima sam se ikada našao. Nikada nisam bio toliko star kao te godine. Čak sam osjećao i neke staračke, veoma neprijatne bolove u desnom kuku. Kuku!
Iz te silne dosade, odlučio sam da postavim temelje jednom potpuno novom pravcu u turizmu – putovanja sa svrhom obilaska mjesta na kojima su snimani kultni pornići. Budimpešta se činila kao savršeno mjesto za rađanje jegnog ovakvog koncepta.
Ipak, ni to me nije dugo zabavljalo. Toliku netrpeljivost osjećam prema svemu što je mađarsko, da čak i njihove porniće prezirem i smatram previše trivijalnim.
Evo, nađite mi mađarski pornić sa kvalitetnom pričom ili dobrom muzikom i imate pivo od mene.
Nije mi trebalo mnogo da se smorim, dovezem do aerodroma i odletim odatle, ravno u Kijev.
Kijev
Snažan osjećaj kako sam sve ovo već vidio počeo je da me prožima već pri samom slijetanju na Žuljani aerodrom. To i ne čudi toliko, s obzirom na to da i jesam sve ovo već vidio, još 2015. godine. Znao sam već vrlo dobro gdje treba da razmijenim novac, gdje da kupim cigarete (1 evro) i gdje da sačekam neuglednu maršrutku koja vozi ka centru. Iako je Kijev ogroman grad, a gradski prevoz zvanično i ne postoji, relativno jednostavno sam stigao do centra. Zatim sam se poznatim ulicama prebacio do metroa, kojim sam stigao u najneugledniju gradsku četvrt, a potom i u stan koji sam iznajmio sa svrhom trodnevnog boravka u ovom gradu. To prebacivanje sa i do aerodroma uglavnom se odvijalo na način da hvatam slučajne maršrutke koje bez nekog reda i sistematicnosti zuje po gradu, ukrcavam se, plaćam 5, 6, 7 ili 8 grivni (10 – 20 centi), a potom pratim mapu do mjesta koje mi odgovara i tu u panici izlijećem iz maršrutke prije nego što se previše udalji od moje putanje. Zatim čekam drugu maršrutku i ponavljam istu proceduru. To se dešava onoliko puta koliko je potrebno da stignem na željeno odredište. Sjebano da, ali i zabavno. Posebno kada vam se usred vožnje ugasi telefon.
Što se tiče vozača ovih neudobnih i neuglednih vozila, teško je reći da li sjebanije izgledaju ili voze. Ova dilema je, svakako, prisutnija u prvim trenucima boravka u ovom dijelu svijeta, dok vam um u potpunosti ne prihvati istočnjački način razmišljanja, vožnje i poimanja vremena i prostora. Sami enterijer maršrutki koje zuje po kijevskim ulicama teško da siromašni vokabul jednog travel blogera može obuhvatiti.
Onako na prvi pogled, čini mi se da se Kijev i nije toliko promijenio tokom ove tri godine. Ili možda jeste. Teško je reći. Mislim, metro – karta ne košta više 10 nego 30 centi. Možda se 20 centi čini kao mala razlika, ali karta je ustvari 3 puta skuplja. Pored toga, veći dio od stotina hiljada svijeća i fotografija majdanskih heroja uklonjen je sa glavnog gradskog trga, a neke od obližnjih oštećenih zgrada su obnovljene. Primjetno je i značajnije prisustvo zapadnih brendova po ulicama grada. Mislim da na istoku zemlje i dalje tinja rat, ali je situacija daleko mirnija nego prije 3 godine i sva ta drama je poprilično zaboravljena. Kao i za svaku drugu revoluciju, i za ovu su neke budale dale svoje živote i danas njihova imena, ispisana velikim i zlatnim slovima, ponosno skupljaju prašinu u nekom od brojnih skladista Zaborava.
I da, još jednu stvar sam zapazio čim sam stigao do centra. Nikada ranije nisam mislio o tome, ali čim sam prvi put nakon tri godine ušao u kijevski metro, shvatio sam da mi je nedostajao njegov smrad, najspecifičniji među smradovima svih metro – sistema koje sam vidio. Čim sam se spustio u zemljinu utrobu, u taj podzemlni svijet, njegov smrad mi je evocirao gomilu uspomena. Sjetio sam se kako sam trčao ovuda, sjetio sam se ljubavnica, prijatelja, lokalnih pijanica, prosjaka i svega onoga što za mene predstavlja ovaj ludi, dragi, prljavi, ružni i lijepi grad. Smradovi svih metro – sistema na svijetu su posebni. Samo je smrad kijevskog metroa malo posebniji od ostalih.
I naravno, kako da pišem o Kijevu, ako mislim izostaviti jedan fenomen koji je sveprisutan u ovom gradu i zemlji. Jednu pojavu zbog koje se ustvari i putuje u Kijev. Dobro, možda ne putuju svi u Kijev zbog toga, ali se svakako radi o sveprisutnom fenomenu. Pogađate, radi se o seksualnom turizmu. Tog fenomena svjesni su vjerovatno svi putnici koji posjete ovaj grad, ali mnogi o njemu ćute. Pojava ovog fenomena je sasvim logična i prirodna. Radi se o izuzetno siromašnoj, ratom pogođenoj zemlji u kojoj žive žene koje bi se lako mogle svrstati među najljepse na svijetu. Stoga ne treba da vas čudi to ako vas (muškarce, prije svega) po kijevskim ulicama i klubovima spopadaju zgodne žene. Stoga ne treba ni da čudi to što mi je gazda stana kojeg sam iznajmio, kao mali znak pažnje poklonio kutiju prepunu seksualnih pomagala, lubrikanata i raznih artefakata koje moj ograničeni balkanski mentalni sklop nije uspio ni prepoznati.
Bilo je to zaista lijepo od njega, ali ja sam imao većih problema i poprilično smanjenu pokretljivost tijela. Naime, ja sam danas jedan stari čovjek kojeg boli kuk. Kuk je, iako možda ne djeluje tako, izuzetno važan dio tijela i veoma je koristan prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti, od kojih bih izdvojio učestvovanje u koitusu.
S tim u vezi, a za potrebe ove priče, smatram da će onaj ja od prije tri godine imati daleko više toga da kaže o seksualnom turizmu, seksu, Kijevu i Ukrajini uopšte. Tako da, prepustio bih riječ mlađima od sebe.
Kijev 2015, proljeće
Tek nekoliko mjeseci prije mog prvog dolaska u ovaj grad, neredi su se premjestili sa Majdana na istok ove velike zemlje i tu poprilično brzo poprimili sve karakteristike rata, pravog pravcatog rata. U Kijevu je, najzad, zavladao mir.
Ipak ožiljci revolucije poznate kao Euromajdan bili su i dalje sveprisutni. Kamenje iz kaldrme sa glavnog gradskog trga povađeno je u svrhu razbijanja protivničkih glava i na njegovom mjestu stajala je prašina i tek pokoja blatnjava lokva. Po trgu su bile rasute hiljade svijeća, dirljivih parola i slika palih junaka, dok su spoljnji zidovi obližnjih zgrada i dalje bili crni od brojnih požara.
Iza tog sloja prljavštine, pepela i krvi nazirao se još jedan, daleko deblji sloj socijalizma i sovjetske disfunkcije.
Iako je na prvi pogled sve djelovalo sumorno, bilo je to ustvari savršeno mjesto za jednog stranca, budget putnika. Nikada se nigdje nisam osjećao kao bogati bahati zapadnjak. Ukrajina mi je to najzad omogućila. Po prvi put, sa svojih nekoliko stotina evra, bio sam zaista bogat. Inflacija je pojela čitav jedan narod, ali je za mene sve bilo nevjerovatno jeftino.
S druge strane, prosječan Ukrajinac jedva je sklapao kraj s krajem. Kažem “Ukrajinac”, sa jasnom namjerom da napravim razliku između muškaraca i žena – Ukrajinke je sve to daleko manje pogađalo. Ogroman broj mladih i lijepih djevojaka u ovoj zemlji okrenuo se najstarijem i jedinom sigurnom zanatu – prostituciji, oslanjajući se upravo na nas – bogate turiste.
Zbog toga je Kijev tada (kao i sada) bio prepun alkoholičara, makroa, kriminalaca i drugih, zaista opasnih ljudi. Kijev sigurno nije bezbjedan grad. Svaki iranski ili palestinski grad (izuzev Hebrona) bezbjedniji je od Kijeva, siguran sam. Mislim, ako putujete na način na koji to radi većina ljudi – zamotani u svojevrsni prezervativ sačinjen od turističkih aranžmana, skupih agencija i turističkih vodiča, sigurno ćete izbjeći susret sa pravim licem Kijeva i vjerovatno pomisliti kako nisam u pravu. Ali Kijevski kvartovi, pa i sami centar grada nikako nisu bezbjedni. Grad je prepun džeparoša, secikesa, fukara, napadnih pijanica i ostalih vrsta propalica.
Ima u Kijevu i običnih civila, naravno. Ali obični civili, po svojoj definiciji i suštini i nisu vrijedni pomena.
Naravno, to i jeste ono što sam želio da vidim – realnost. Razumijete, naravno, da su slike realnosti obojene našim ličnim bojama i zavise od naše percepcije, koja je uslovljena, prije svega, našom unutrašnjošću. Ali, to je lice koje je Kijev 2015. godine pokazao meni. Ili, da to ovako sročim: “To je jedno od lica koje mi je Kijev tada pokazao”. Sigurno sam mogao pisati o tome kako je Andrejevski spusk jako lijepa i šarmantna ulica, prepuna lijepih suvenirnica, boema i umjetnika koji izlažu svoje vizije panorame Kijeva, koja se sa ovog mjesta savršeno oslikava. Mogao bih pisati o tome kako je Andrejevski sabor jako lijepa crkva, kako izgleda Zoloti Vorota i skulptura Behemota u blizini ili kako je Kijevsko – Pečerska lavra jedno od četiri udjela Majke Božje u Vaseljeni ili kako je sve to divno i krasno.
Mislim, jeste. Sve je bilo jako lijepo. Pored toga, bilo je proljeće i kijevsko zelenilo se kupalo u blagom suncu. Lijepo je bilo i na terasi piti pivo u 6 sati izjutra, dok ruski fotomodel u sobi valja svoje golišavo tijelo, razvlači se između bijelih plahti i nježno i izazovno me doziva po jednom od brojnih nadimaka koje sam dobio tokom tih dana. Moje pravo ime je dosadno. Nije ga lako izgovoriti. A od ruskih fotomodela ne možete očekivati da se trude oko bilo čega, a posebno ne oko toga da uče neka glupa i dosadna srpska imena. Dovoljno je bilo to što mi je prišla u Budimpešti par mjeseci ranije, tražila od mene cigaretu, a potom je i zapalila, iako nikada nije pušila.
Natalija je tipična ruska žena. To su žene sjajnog mentaliteta. Ruskinja će, ukoliko joj privučete pažnju u restoranu, klubu ili na ulici, ustati, smisliti neki povod i jednostavno vam prići. Vjerovatno će tražiti od vas broj telefona ili se ponuditi da joj platite cugu. Ukoliko ste baš dobar frajer, ponudiće da ona vama plati cugu. Ako joj kažete da za mjesec dana letite u Kijev, ona će se postarati o tome da je pozovete, a potom će i doći da vas vidi, iako je njena zemlja i nacija u otvorenom ratu sa Ukrajinom i uprkos tome što vas i ne poznaje. Insistiraće na tome da podijelite troškove smještaja i na kraju će se jednostavno vratiti u svoju zemlju.
Ruskinje znaju šta hoće i učiniće sve da to dobiju. Nakon što to dobiju, one će otići dalje. Ruske žene su zapravo muškarci u tijelima predivnih žena. Osjećaj boravka sa ruskom ženom opisao bih kao osjećaj prožet nepodnošljivom lakoćom izostanka nepotrebnog smaranja i drame. Ukrajinske žene su, mentalitetom, gotovo identične ruskim ženama, osim što su za nijansu naivnije i lakše.
(Na eventualne glupe i korektne komentare u vezi toga kako ne treba generalizovati, neću uopšte odgovarati)
Što se tiče uživanja u čarima seksualnog turizma, odnosno plaćanja za snošaj, moraću vas razočarati. Nikada ne bih učesvovao u nečemu sličnom. Međutim, čak i bez podsticanja prostitucije, teško da ćete proći neopaženo od strane žena u ovom gradu. Ukoliko ste barem prosječno atraktivan balkanski mužjak, ne treba da brinete. Ne znam zašto je to tako, ali Ukrajinke su izrazito slabe na Balkance.
Zbog svega toga sam odmah po povratku počeo da propovjedam o Kijevu, promovišem ga kao svojevrsni raj na Zemlji i nagovaram slobodne muškarce da posjete Ukrajinu. Kijev je zaista izgledao kao raj, iz već navedenih razloga:
– Ukrajinke izgledaju nestvarno dobro, dok su Ukrajinci poprilično loši frajeri,
– Ukrajinke su lude za Balkancima. Još za vrijeme bivšeg Sovjetskog Saveza frajeri iz Jugoslavije važili su za vrhunske mužjake. Tako je i danas.
– cijene svega su nenormalno niske. Zapravo sam uštedio novac time što sam proveo neko vrijeme u Kijevu.
Jasno je, dakle, da sam te 2015. godine, vucarajući se kroz kijevski april, propustio gotovo sve znamenitosti i zanimljivosti u ovom gradu i zemlji.
Nisam ja ni tada bio mlad i neiživljen. Nisam ni došao u Kijev zbog toga. Možda bi se neko iznenadio, ali oni koji me bolje poznaju lakše će povjerovati u to da sam zapravo otišao zbog Černobila. I rata. Glupo, znam, ali takve stvari me privlače. Konflikt, odnosi, razlozi, uzroci, posljedice, ljudskost koja se uvijek najjasnije manifestuje u takvim kontekstima, naš i njihov odnos prema Rusiji, odnosi između istoka i zapada, siromaštvo, nesreća, bijeda, govna.
I opasnost, naravno. Zaista nisam došao u Kijev zbog niskih, tjelesnih pobuda.
Međutim, neki hirovi mog tjelesnog sklopa vukli su me da probam sve ono što mi je bilo servirano. A toga je bilo mnogo. Previše distrakcije na svakom koraku. Ukrajinke jednostavno ne možete ignorisati i malo ko je imun na njih. Evo, probajte, pa mi javite.
Tina i Jarik
Prvih nekoliko dana mog boravka u Kijevu te 2015. godine, živio sam u Višgorodu, sa Tinom i Jarikom, mladim bračnim parom. Radilo se o dvoje fantastičnih ljudi koji su mi ubrzo postali veoma dragi prijatelji. Noći sam provodio sa njima, a danju hodao po gradu i upoznavao mnoge lijepe žene. Potom sam nekoliko dana živio sam i nastavio sa dnevnim aktivnostima, a zatim je stigla i Natalija, sa kojom sam se idućih nekoliko dana monogamisao po Kijevu.
Tina i Jarik su beskrajno simpatični i veoma zabavni likovi. Tina mi je kuhala borš i tretirala me kao rođenog brata, a Jarik ma nasmijavao i uljepšavao mi dane svojim vedrim i pozitivnim duhom. Većinu vremena proveli smo hodajući po kijevskim pabovima ili slušajući kultne rokenrol ploče i muziku malo tvrđeg zvuka u njihovom stanu, ali i razgovarajući do besvijesti o Rusiji, Ukrajini, Euromajdanu i Balkanu.
Tina je žena sposobna da vodi najozbiljnije razgovore. Tokom tih razgovora uvijek vas gleda ravno u oči i ne dopušta vam da pustite fokus. Govori istinu, koliko god ona nezgodna bila, postavlja teška pitanja i zahtjeva odgovore. Ima široke poglede, zdrav stav o životu i izrazitu inteligenciju. Ova draga, duhovita i snažna mlada žena bugarskog porijekla opčinjena je Balkanom i balkanskom muzikom, za šta je zaslužno intenzivno slušanje planetarno popularnog Brege i Kuste. Oduševljena je idejom slave i molila me da joj svakoga dana barem malo govorim o svom narodu i njegovim običajima. Jedan od glavnih razloga zbog kojeg su me preko zajednice kontaktirali i pozvali u svoj dom bio je upravo činjenica da sam Balkanac, ili preciznije – Srbin.
Za rođendan sam dobio najljepšu čestitku od njih, a godinu dana nakon mog boravka u Ukrajini, autom su krenuli iz Kijeva i stigli u Sarajevo. Tamo smo zajedno proveli ludu noć, a potom sam ih dovukao u Banjaluku i odveo direktno na Slavu – Đurđevdan. Tina je bila van sebe od sreće. Najzad je prisustvovala jednoj Slavi. Napili smo se. Opet.
https://www.youtube.com/watch?v=euQqCqiT_4o
Elem, moji planovi o putovanju u Černobil 2015. godine su se izjalovili. Naime, pojavio se požar upravo u onoj poznatoj crvenoj šumi. Vlasti su apelovale na stanovništvo Kijeva da zatvara prozore. Po Kijevu se ipak pričala neka druga priča – požar je namjerno podmetnut. Tina mi je objasnila i smisao tih glasina:
Naime, u možda jedinoj zemlji u Evropi koja je sjebanija i korumpiranija od Bosne, Ukrajini, sve je moguće i sve se može srediti. Organizovane grupe ulaze u zabranjenu zonu, takozvanu Zonu isključenja koja obuhvata krug oko nuklearke poluprečnika 30km i uhodanim sistemom odatle izvoze voće, povrće, ali i drva za ogrev. Sva ta roba se dalje distribuiše po Kijevu i okolnim gradovima. Voće i povrće pojede sirotinja koja nema novca da sebi priušti kvalitetnije i skuplje namirnice, a drvo se naloži u peći i sami Bog zna šta se potom dogodi. Da, upravo tako. Ako ste mislili da na Balkanu ne postoji nikakav red i zakon, onda treba da vidite Ukrajinu.
Uglavnom, da bi prikrili tragove sječe ove izuzetno opasne šume (upravo vegetacija u Černobilu akumulira najveću količinu radijacije, a crvena šuma smatra se najopasnijim mjestom u Zoni isključenja), krijumčari su podmetnuli požar. Tina i Jarik, kao i dobar dio mladih i obavještenih ljudi u Kijevu ubijeđeni su da su te glasine tačne. Ništa se ne dešava slučajno u Ukrajini, rekao bi Jarik sa ironičnim osmijehom.
U Kijevu je, dakle, u tom trenutku nivo radijacije bio viši od uobičajenog. Tinina zabrinutost za moje zdravlje, koju je iskazivala kroz brojne apele da ne spavam sa telefonom pored glave, bila je istovremeno dirljiva, simpatična i smiješna.
Pored toga, Ukrajinska disfunkcija se vidi i dok se vozite ovom zemljom, odnosno njenim putevima. Tina mi je pričala o tome kako je u nekim dijelovima zemlje put toliko loš da su vozači skretali sa ceste i vozili kroz okolna pšenična polja. Nakon nekog vremena, taj novi utabani put postao je daleko pristojniji od zvanične ceste. U istinitost te priče sam se i sam uvjerio, tri godine kasnije.
Kijev 2018
Ubrzo nakon dolaska u grad i čekiranja sadržaja kutije sa seksualnim pomagalima, izletio sam van i krenuo ka centru. Već je bilo veče i nisam želio da gubim vrijeme. Ruku sam stavio u prednji džep i njome čvrsto stegao novčanik. Većinu keša ostavio sam sakrivenu u torbi u stanu, a ključ od stana stavio u novčanik.
Bila je svježa oktobarska noć. Stigao sam na metro – stanicu Darnica, koja je povezivala ovaj neugledni kijevski kvart sa ostatkom grada. Ispred stanice stajalo je nekoliko starijih godspođa sa buketima ruža koje su uvaljivale prolaznicima za nekoliko grivni, a umorni starac je tiho i sporo svirao harmoniku. Ljudi su se spuštenih glava ili pogleda izgubljenih u daljinu vraćali s posla.
Umornoj i krupnoj gospođi koja je sjedila sa druge strane šalterskog stakla pružio sam 8 grivni, a ona mi je nezainteresovano, već uhodanim pokretom ruke bacila zeleni žeton. Ubacio sam žeton, raštelovana ali i dalje funkcionalna vrata sovjetske proizvodnje su se otvorila i ja sam se ubrzo našao u samoj zemljinoj utrobi, duboko ispod ove kijevske četvrti. Voz koji bi se mogao opisati na sličan način kao i ova malena vrata ubrzo se pojavio, primio putnike i zatim preko mosta pojurio ka drugoj obali velikog Dnjepra. Kao što to radi svakoga dana nebrojeno mnogo puta, zaustavio se na prvoj sljedećoj stanici – Arsenalnaja. Za ovu stanicu me vezalo tek nekoliko preživjelih uspomena, među kojima se našla i ta kako mi je upravo tu lijepa Tatjana objašnjavala kako je ovo najdublja metro – stanica na svijetu, sa svojih 105 metara dubine. Druga memorijska ćelija u mojoj glavi povezana sa ovim mjestom čuvala je i nevažan podatak o tome kako sam tu negdje u blizini po prvi put probao i žablje meso.
Nastavili smo dalje i na Majdanu sam napustio voz. Tumarao sam neko vrijeme između socijalističkih blokova u kojima žive moji i nečiji tuđi prijatelji i ljubavnice i posmatrao sav kijevski kič. Da, u Kijevu je kič sveprisutan, kao i u većini gradova bivšeg Sovjetskog Saveza. Takva je Astana, Baku, ali i Moskva u određenoj mjeri. Svi ti gradovi su antonim savršeno sivom i hladnom Berlinu.
Svratio sam u prvi pab koji mi je privukao pažnju. Treštao je nekakav teški metal, a konobar je pravio koktele ekipi odjevenoj u crnilo. Neposredno sam počeo da njuškam njihove koktele i ubrzo zamolio konobara da mi smuti onaj koji mi se naviše dopao. Upravo na ovakvim mjestima možete vidjeti kako se postaje ukrajinska pijanica. Ovi ljudi su mladi, dragi i veseli. Djevojke ružnim tetovažama, pirsinzima i isticanjem svog crnila prikrivaju svoju ljepotu, a mladići svojim dugim kosama, agresivnom muzikom i bradama prikrivaju svoje nježne godine. Ipak, i jedni i drugi piju daleko ozbiljnije od svojih vršnjaka u drugim zemljama. Njihovo vrijeme alkoholisanja tek dolazi.
Nastavio sam ka famoznoj crkvi Svetog Andreja, a potom se spustio i najpoznatijom kijevskom ulicom – Andrejevski spusk. Ova ulica popločana je kaldrmom i svojim izgledom, a i konceptom veoma podsjeća na beogradsku Skadarsku ulicu. Odlučio sam da i u ovoj ulici popijem pivo. To zadovoljstvo koštalo me čitavih 28 grivni – manje od jednog evra.
Ubrzo sam, vođen ovom ulicom stigao i u Podil, centralnu gradsku četvrt, prepunu pabova, klubova, kraft pivara i hipstera. Ubrzo sam stigao i u pab u kojem su me već neko vrijeme čekali Tina, Jarik i njihov prijatelj Aleks, kojeg sam upoznao onomad u Sarajevu. Ne znam da li je za to zaslužna radijacija ili nešto drugo, ali ovi ljudi izgledaju sve bolje. Prije svega, Tina.
Započelo je višečasovno cuganje, žderanje i glasna diskusija.
Jarik je tvrdio kako se gotovo ništa u Ukrajini nije promijenilo. Bulgakov i dalje sjedi na istom mjestu, cijene su nešto više, grad je i dalje lijep i zelen, ali i prepun sirotinje. beskućnika, pijanica, loših puteva, maršrutki, finih ljudi i vrhunskih riba.
Problemi sa snadbdijevanjem vodom i strujom i dalje su prisutni, a uz ogradu mostova i dalje su, bez ikakvih sigurnosnih standarda i veoma šeprtljasto, razvučeni kablovi i cijevi kojima se voda i struja prenose na drugu obalu Dnjepra. Ulice su i dalje prljave, ali je Kijev i dalje jedan džinovski urbani organizam, sa jakom kulturnom scenom, prepun pjesnika, muzičara, blesavih i maštovitih umjetnika svih profila i ostalih kreativaca. To se vidi i osjeti na svakom koraku.
Imao sam gomilu pitanja o Černobilu i razgovor se ubrzo prebacio na tu temu. Na kraju krajeva, samo nekoliko sati me dijelilo od odlaska u Zonu isključenja.
Jarikov otac rođen je u selu u blizini Černobila i njihova stara kuća danas se nalazi u Zoni isključenja. Nakon černobilske katastrofe napustio je rodnu kuću i preselio se u Kijev, a nedugo potom rođen je i Jarik. Meni se čini da je rođen i odrastao bez vidljivih deformiteta. Možda jedini Jarikov deformitet ogleda se u činjenici da je odrastao u jednog dobrog i uviđavnog čovjeka i nježnog i pristojnog muškarca.
Jednom godišnje, tokom praznika zadušnica, vlasti otvaraju Zonu isključenja i dozvoljavaju ulazak svim građanima. Tada članovi Jarikove porodice zajedno obilaze porodičnu kuću i pale svijeće na lokalnom, napuštenom groblju.
Po Jarikovim riječima, ograničen boravak u Zoni je apsolutno bezopasan. Ipak, kako on tvrdi, nedugo nakon eksplozije reaktora, vojnici koji su pristali da rade na saniranju štete u trajanju od tri minute bivali su oslobađani izuzetno napornog i dugog vojnog roka. Nažalost, za mnoge od njih i te tri minute bile su pogubne.
Govorili su mi o tome kako se radi o ogromnoj neiskorištenoj površini po kojoj danas slobodno lutaju divlje zvjeri i nekontrolisano se razmnožavaju u sigurnosti koju im pruža jedno od malobrojnih mjesta u kojem nema jedinog pravog neprijatelja svih ostalih živih bića – čovjeka. Dio te površine otkupila je kineska kompanija, čiji je plan da na tom prostoru instalira solarne panele i proizvodi električnu energiju.
Posljednje čega se sjećam od te noći, prije nego što me pijanstvo potpuno obuzelo bila je neka priča o tome kako u Zoni postoji oko 700 pasa lutalica, od kojih je oko 200 udomljeno od strane američkih porodica, a uz podršku nekog Vladinog programa, sa ciljem zaštite ovih jadnih životinja od černobilskih radioaktivnih vukova i gladi.
Dok sam se pijan kretao ka svom stanu u kojem me čekala samo kutija prepuna seksualnih pomagala, mislio sam o bogatstvu. Nekako mi je baš trulo i kliše reći za sebe da sam bogat, ali jesam. Fakat jesam. Bogat sam. Imati prijatelje i siguran dom u mnogim gradovima širom svijeta teško da se može na drugi način sažeti nego kroz konstatovanje vlastitog bogatstva. Ipak, kliše je. Jedini gori kliše od toga je citirati Bajagu, ali i to se mora. Da, napisaću to bez da se uhvatim u takozvani Bajagin vozić:
Moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu.
odličan putopis, intrigantan omjer između intimnog i zemljopisnog
hvala najljepša :))
Pozuri sa nastavkom price 🙂
Hoćuuu :))
Ne valja pregled stranice u Chomu. Daj mi neki kontakt da ti pošaljem kako ja to vidim (u Chromu). U Edgu je u redu.
Sad je OK, šta god, ko god je uradio, dobro je sada.